Time u zaborav tone svjedočanstvo o masovnom stradanju 130 mladića koje su, na zvjerski način, 12. jula 1942. godine likvidirali Nijemci i ustaše. Svjedoči o tome i natpis na spomeniku. Od tog dana, piše, gaj je crven od vrele seljačke krvi.
Okupatori su, prema istorijskim dokumentima, zarobili stanovništvo ovog potkozarskog kraja, uglavnom mlađe muškarce odveli ih u šumu, u Popovića gaj i u predvečerje strijeljali.
Mještanka Savka Babić, slučajno je, naišla na tijela strijeljanih. Seljaci su prekrili tijela tankim slojem zemlje ali su ubrzo, poslije toga odvedeni u logor, većinom u Podravsku Slavinu.
Poslije rata, Đuja Tica, čiji sin je streljan na tom mjestu, sakupila je lobanje i prenijela ih stotinjak metara dalje, pokraj puta za Dubici. Tu je nekoliko dana, posvjedočili su za Srpskainfo mještani Rakovca, bila gomila lobanja. Jedna se čak i otkotrljala nekoliko metara dalje.
Nakon nekoliko dana iskopana je grobnica u koju su položene lobanje, a kasnije je Đuja na tom mjestu izgradila spomenik s podacima njenog sina. Četrdeset godina kasnije, 1982. godine na Babića brdu izgrađen je spomenik sa kuglama koje simbolišu ljudske lobanje, visok sedam metara, sa stilizovanom porukom, koja jasno svjedoči o tom događaju.
Spomenik je na pravougaonoj osnovi, zaobljenih krajeva, visine oko 60 centimetara, a čije dimenzije odgovaraju, u grubo, veličini grobnice u kojoj se i nalaze skeleti bez lobanja.
Ovaj spomenik u Potkozarju, godinama šalje jasnu i snažnu poruku, ali i propada. Radi se o djelu visokog umjetničkog dometa i moderne memorijalni arhitekture, kojeg je neophodno obnoviti, kažu u ovom kraju, a sve to, zbog mladih, novih generacija koje moraju znati šta se ovdje dešavalo u novijoj istoriji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu