Srbi su, naravno, sa punim pravom ogorčeni na NATO. Neko ko te je na pravdi Boga bombardovao, rušio gradove, ubijao djecu, na sve načine pomagao i još uvijek pomaže sve tvoje neprijatelje, ne može se smatrati prijateljem. Čak ni strateškim partnerom. Drugo je pitanje da li se vrijedi „bosti s rogatim“.
U situaciji kada je cijela Evropa zaglavljena u bolesnoj rusofobiji, kad se iz koncertnih dvorana izbacuje Čajkovski, a iz školskih lektira Dostojevski, svaki sljedeći dan koji uspijemo da se izmigoljimo iz kandži zapadnog vojnog saveza, da se ophrvamo pritiscima o pridruživanju sankcijama Rusiji, predstavlja pravo malo čudo. I to treba govoriti otvoreno. Ne moraju se smišljati nemušti izgovori o tome kako se, eto, Republika Srpska nije pridružila sankcijama Rusiji, ali BiH, čija je Srpska sastavni dio, gle čuda, to jeste.
Nema potrebe za glupavim dnevnopolitičkim nadmudrivanjima. Rusija će to, svakako, razumijeti. Neće nam, vjerovatno, pretjerano ni zamjeriti ukoliko se jednog dana, pritisnuti strašnim prijetnjama, formalno budemo morali pridružiti onima koji su uveli sankcije. Pala muva na medvjeda.
Ulazak u NATO je mnogo ozbiljnija stvar. I nebrojeno puta opasnija. Ne samo zbog toga što bi se tim postupkom svrstali uz jednu stranu u sukobu kojem se ne nazire kraj, već i zbog gore pomenutog mentalnog zdravlja nacije. Ostaje nam da vjerujemo da potpisivanje Akcionog plana za članstvo u NATO (ANP) od prije par godina, kojem je elegantno promijenjen naziv da se „Vlasi ne dosjete“, kao i nedavno prisustvo savjetnice srpskog člana Predsjedništva BiH konferenciji koju je organizovao Atlantski savjet, predstavljaju mudru strategiju preživljavanja. U suprotnom, riječ je o veleizdaji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu