Ako izuzmemo globtrotere i svjetske biznismene, kojima je cijela planeta veliko selo, gotovo da je nemoguće makar s ovih prostora – naći čovjeka koji je otišao da rmbači vani a da ga na to gorka muka nije natjerala. Sada, kada se neko konačno sjetio da bi možda bio red da se zemljaci, od kojih se traži novac, makar savjetodavno uključe u rad institucija u otadžbini, javljaju se mišljenja koja u tome vide neku politiku.
Srpski bauštelci i poslovni ljudi nisu predstavljali problem kad su za vrijeme rata finansijski pomagali stvaranje i odbranu Republike Srpske, iako su njihove donacije često završavale u rukama ratnih profitera. Umjesto da popravi tadašnji očajni standard srpskih boraca, kapital srpske dijaspore je umnogome pomogao stvaranju kaste novopečenih srpskih bogataša.
Ako je učešće u institucijama koje će raspolagati njegovim novcem Srbinu iz Frankfurta, Sidneja ili Čikaga uslov da danas uloži i jednu marku u siromašnu zemlju predaka, šta je u tome sporno? Čak i po cijenu da dijaspora na određeni način utiče na domaće političke procese i svojim glasovima predstavlja jezičak na vagi nekih budućih izbora.
Ako naši političari redovno skidaju gaće pred stranim bankarima i MMF, od kojih ponizno kamče kredite, u čemu je problem da to rade i pred bratom Srbinom iz dalekog svijeta?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu