Glavno praznovanje na Božić nije u jelu i piću već u molitvi i slavoslovlju Boga, blagodarenju Gospodu što je došao među nas ljude i pokazao nam kako treba da živimo ovdje na zemlji, kaže monahinja Irina iz manastira Tronoša kod Loznice, piše Žena Blic.rs.
U ovom manastiru starom sedam vjekova, božićno jutro posebno je lijepo. Monahinje sa velikom radošću dočekuju Božić. Monahinja Irina pamti svaki koji je proslavila u molitvi u tronoškoj crkvi posvećenoj Vavedenju Presvete Bogorodice. Svaki je za nju bio poseban.
Na Badnji dan ujutru čitaju se „Carski časovi“ i pjevaju himne u čast i slavu Božića. Potom, idemo na svetu liturgiju – priča.
Po završetku bogosluženja, koje je svima najvažnije, otac Nikolaj donosi badnjak i stavlja ga uz crkvu. Manastirsku portu ispuni neobična radost.
– Po podne otac Nikolaj isječe badnjak na nekoliko manjih dijelova, a vrh sa granama ostaje uz crkvu do Srpske nove godine. Jedan badnjak se unosi u crkvu i njega lijepo ukrasimo. Napravimo i pećinu sa jaslicama, gdje stavljamo ikonu rođenja Hristovog i upaljeno kandilo. Sve nas to podsjeća na onu svetu noć kada se Hristos rodio u Vitlejemu, na onu svetu noć kad nam donese spasenje.
Čestito vam i srećno Badnje veče
Na Badnje veče, oko 18 sati, badnjak se unosi u kuhinju koja se posebno uredi za tu priliku. Spremi se sito, žito, čaša crnog vina i ulja, velika božićna slavska svijeća u čiraku, činija sa osvećenom vodom, struk bosiljka, kadionica i timijan. A onda stižu badnjičari.
Badnjičari ulaze u kuću i govore:„Dobro veče, čestito vam i srećno Badnje veče“. Potom, otac Nikolaj ih posipa žitom i odgovara: „Bog vam pomogao i čestito nam i srećno bilo Badnje veče i nastupajući Božić“. Počinje paljenje i osvećenje badnjaka, uz čitanje molitvi. Zatim, svi cjelivaju badnjak uz pesmu „Oj badnjače, badnjače“.
Monahinja Irina kaže da je božićni običaji vraćaju u djetinjstvo, u njen rodni kraj nedaleko od Ljubovije, gdje je kao dijete slavila Božić sa svojom porodicom.
– Unosimo i slamu, kao nekada kod naših kuća, kada smo bili djeca. Naša mati igumanija Varvara unosi slamu, a mi je prosipamo po kuhinji i trpezariji. Pijučemo kao pilići i vraćamo se u djetinje doba. Otac Nikolaj baca nam razne slatkiše, mi ih hvatamo i radujemo se kao djeca.
Poslije večere koja je na Badnji dan uvijek posna, jedni drugima čestitaju rođenje Hristovo uz reči:„Mir Božji, Hristos se rodi. Vaistinu se rodi!“
– Onda raznosimo slamu po crkvi, po svojim sobama i cijelom konaku. Monahinje u svoje sobe unose i grančice badnjaka i ukrašavaju ga po želji.
Jutrenje na Božić, priča monahinja Irina, počinje već u četiri sata ujutru. Prvo se oglase crkvena zvona, a onda narod polako počne da pristiže u crkvu.
– Na svečanoj liturgiji svi se pričešćujemo – priča monahinja Irina. – Dežurna sestra koja je u kuhinji mesi božićnu česnicu u koju stavlja srebreni novčić sa likom kralja Petra.
Prvi božićni obrok je negdje oko devet sati ujutru. Otac Nikolaj prvo blagosilja trpezu i česnicu, pa svima podijeli po jedan deo.
– Ostavi se i jedan dio za kuću. Svi tražimo paru. Vjeruje se da će onaj ko je nađe biti blagosloven u nastupajućoj godini. Česnica predstavlja blagodat Božju, koju je gospod Hristos ostavio crkvi svojoj radi našeg spasenja.
Riba je manastirska pečenica
U manastiru se na Božić umjesto pečenice sprema riba na ražnju. To je tajni manastirski recept koje monahinje brižljivo čuvaju. Jelovnik je tog dana malo svečaniji i raznovrsniji. Osim česnice, na prazničnoj trpezi nađu se sir i kajmak, razne pite i kolači.
– Pripremamo i pihtije od ribe, starinsko manastirsko jelo. Osjeća se praznična atmosfera, radost zbog rođenja Hristovog. U međuvremenu mi pjevamo duhovne pjesme, imamo malo više vremena za molitvu i duhovne razgovore.
Glavno praznovanje, kaže monahinja Irina, nije jelo i piće već molitva i slavoslovlje Boga.
– Blagodarenje Gospodu što je došao među nas ljude i pokazao nam kako treba da živimo ovdje na zemlji ovaj prolazni i kratkotrajni život da bismo naslijedili vječni i neprolazni. Baš kao što je vječna i neprolazna, kaže, ljepota ovog manastirskog zdanja u podnožju Tronoške planine. Ponosna je monahinja Irina na manastirsku istoriju. Dugu, burnu i tešku.
– Baš na Božić 1317. godine prvi put su zazvonila zvona oglašavajući rođenje ove podrinjske ljepotice.
Manastir Tronoša podignut je početkom 14. veka kao zadužbina kralja Dragutina i njegove supruge kraljice Katarine.
Turci su razorili crkvu do temelja krajem 15. vijeka. Manastir je ostao u ruševinama sve do 1559. godine kada je prvi put obnovljen. Međutim, Turci ga ponovo ruše 1814. godine, a knez Miloš ga obnavlja.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata manastir je stradao i od Nijemaca, a obnovljen je tek 1964. Ponovo ga je sagradio otac Antonije Đurđević, veliki duhovnik podrinjskog kraja.
Vuk je ovde sticao prva znanja
Osim po burnoj istoriji, tronoški manastir je interesantan još po nečemu – tu je kao dječak učio i boravio Vuk Stefanović Karadžić.
– To je njegova prva škola. Danas na te dane podsjeća „Muzej ranog Vukovog školovanja“, smješten u konaku manastira. Vukov učitelj bio je čuveni arhimandrit Stefan Jovanović, jedan od najprosvećenijih ljudi tog doba.
Monahinja Irina kaže da manastir Tronoša ima još jednu tradiciju po kojoj je poseban.
– Veliku radost predstavlja običaj prinošenja ratarskih svijeća, visokih dva metra i teških oko 50 kilograma na Veliki četvrtak, koje mještani okolnih sela kao dobrovoljni prilog od čistog voska daruju manastiru.
Od 2001. godine Tronoša je ženski manastir. Vrijedno sestrinstvo koje ovdje živi izdržava se trudom svojih ruku i od priloga dobronamjernih ljudi.
– Mi, monahinje, bavimo se ručnim radom – ikonografijom, spremamo domaće proizvode po starim recepturama, kao i manastirsko vino od grožđa, ribizle i kupine. Zahvalni smo Gospodu što se u našem manastiru svakodnevno služi svijeta liturgija za spasenje našeg naroda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu