Ulogom Dunje u seriji „Tate” mlada glumica Anja Alač privukla je pažnju javnosti. Talenat i ljepotu naslijedila je od majke Vesne Čipčić, a kako kaže, jedna drugoj su uvijek bili podrška, ali i kritičari.
Savjete koje dobija od majke znače joj, ali nikada se jedna drugoj nisu miješale u posao. Vjetar u leđa joj daje i na privatnom planu, pa je Anja srećna što ima majku na koju uvijek može da se osloni.
– Volim da čujem sve što ima da mi kaže. Kreirale smo takav odnos kroz posao, da nam znače međusobni komentari, sugestije. Kada te poznaje, a uz to se igrom slučaja bavite istim poslom i razumije to što radite, onda bude i privilegija što imate takvu majku – kaže za Super TV Anja Alač, a prenosi Blic.
Serija „Tate” je jedna od najgledanijih na domaćim TV stanicama. Koliko ti to laska, a koliko je teret za neke naredne projekte?
– Teret je postojao dok sam probijala kroz scenario, ulogu. Voljela bih da u budućnosti radim nešto drugo. Sada sam imala prilike da igram ovu ulogu, koja mi je jako draga, ali isto tako bih voljela da radim drugačije likove.
Dunja je smjerna, mirna, pomalo dosadnjikava.
– Dunja je dosta zanimljiva, iako spolja djeluje takva. Puna je svog života, pokušava da se bori s problemima koji su bliski nama na neki način. Bilo je zanimljivo da je gradim.
Da li bi voljela da igraš zlobnicu?
– Voljela bih da igram razne uloge.
Misliš da bi mogla takav lik da izneseš?
– Da. Naravno da bih mogla.
Ljudi često znaju jedne druge da hrabre, posebno u najtežim momentima, gubicima, rečenicom „Možeš ti to.” Po tvom iskustvu, da li je to moguće, realno?
– Jeste moguće. Ako smo željni da napredujemo, to je realan put zapravo. Čini mi se da proces tugovanja, žalosti, ukoliko ne ode u krajnost i pretvorimo se u ulogu žrtve, može da nam doprinese i da izgradi našu ličnost na pravi način. Tako što ćemo razumjeti šta nam se to dogodilo, a uz sve to postati optimisti vjerujući da je to jedini put kroz koji ćemo proći, da ništa nije lako.
Koliko si ti onda u životu puta pokušavala da budeš optimista uprkos lošim momentima?
– Svi se borimo kako znamo i umijemo. Nekada je to pravi put, trgnuti se i ustati i biti hrabar i kada nam nije do toga. Teško mogu da sudim o sebi na taj način.
Da li si onda samokritična?
– Da. Trudim se da u poslu kojim se bavim radim uvijek nešto novo, nešto dalje. Napredak mi je prioritet, a ne lični, trenutni bljesak u vidu nekog efekta. Pratim sebe iznutra. Vjerujem da će vremenom donijeti nešto dobro.
Privatno se dosta družiš s kolegama s klase. Koga uvijek možeš da pozoveš kad ti nešto zatreba?
– Ninu Janković, Anku Gaćešu. Zaista smo svi bliski. Divno je što mogu da s nekim ko mi je blizak, ko živi u istom vremenu kao i ja, ima slične probleme kao ja, ko poznaje dobre i loše strane, dijelim prostor privatno i poslovno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu