Ni u najtananijim baladama Bore Đorđevića nije bilo patetike, nego samo neke uzvišene oporosti i neizbježne ironije, pa patetici nema mjesta ni u ovom skromnom oproštaju od čovjeka koji je plamtio nepatvorenim sjajem istinske rok zvijezde i tragikom pjesnika originalne poetike, naizgled jednostavne a, zapravo, duboke, proročke i opominjuće.
U tome i jeste bilo njegovo majstorstvo, onaj korak ispred i stepenica iznad svih i iz te pozicije je poentirao i muzički i tekstualno, uspostavljajući kanone i gradeći poetsko-muzički testament koji će stajati na počasnom mjestu u panteonu jugoslovenskog i srpskog rokenrola.
Sve što je zasluživalo da se nađe u pjesmi, uspio je da opjeva i otpjeva, umio je da uzdigne i banalne stvari, poigravao se temama i stihovima umijećem, talentom i snagom autentičnog pjesnika, pa je izgledalo kako te rime izviru i pišu se same od sebe. Nije imao pretenzija da bude „ozbiljan“ pjesnik, bio je veliki pjesnik, a to je nivo više od ozbiljnosti. U nekoliko njegovih „lakih“ stihova stalo bi više istine i poruka nego u čitavim zbirkama poezije, do onoga što je njemu u trenu polazilo za rukom, olovkom i gitarom mnogi nisu mogli da dometnu ni cijeli život mrčeći papir i mastilo.
Da je bilo koja svjetski poznata rok grupa – Pink Floyd, Black Sabbath, Dire Straits… – napravila „Pogledaj dom svoj, anđele“ to bi sigurno bila jedna od desetak najvećih rok pjesama svih vremena, što ne znači da i ovako nije. Da je samo nju ostavio iza sebe, dovoljno je, a ostavio je mnogo više.
Bol rastanka i ljubavne izdaje može se opipati u „Dva dinara, druže“ i „Ostani đubre do kraja“, a ljubavna čežnja u „Kada padne noć“; „Dobro jutro“ je obol praznini poslije ljubavne noći, „Lutka sa naslovne strane“ je portret lažnog i sumnjivog uspjeha i njegove cijene; „Zvezda potkrovlja i suterena“ i „Džigi bau“ su antologijske posvete ljudima sa margine, „Ko te ljubi dok sam ja na straži“ sažima vojnički nemir i sumnje; „Gastarbajterska pesma“ je himna pečalbara, „Srećan put, pišo moja mala“, „Cava“ i „Evo ti za taksi“, ustupak sirovom mačizmu; „Kad sam bio mlad“ oda pustoj mladosti bez uljepšavanja i kićenja, „Ravnodušan prema plaču“ genijalni opis post mortem hipokrizije; „Na Zapadu ništa novo“ i „Oko mene“ su sociološke minijature, „Al Kapone“ maestralna demistifikacija kulta vođe, album „Njihovi dani“ hrabri politički bunt protiv autoritarnog vladajućeg para Milošević – Marković; „Ja ratujem sam“ i „Ja ću da pevam“ su programske pjesme Borinog životnog i pjesničkog kreda…
Zašto moram biti ličan? Zato što sam Boru Đorđevića upoznao mnogo prije nego što ćemo se prvi put sresti, polovinom devedesetih godina prošlog vijeka, u sfumatu duvanskog dima i alkoholnih isparenja „Kod Toze Grka“ i potom ga, nekoliko godina kasnije, ne baš uspješno, „razvesti“ od alkohola u šaljivom performansu u „Kući strahosmeha“ koju je držao kantautor Ivanko Rosić. Ako me sjećanje služi, donijeli smo gajbu piva (a trebalo je crnogorske loze, jer je, mahom, nju konzumirao) i gajbu „koka-kole“ i „razveli“ ga od prve i vjenčali za drugu.
A, zapravo, sa njim „drugujem“ od tinejdžerskih dana kada sam se „dohvatio“ njegove muzike i pjesama i nikad nisam prestao da ga slušam, čak i kad je znao da „zaluta“. Bio mi je vannastavna lektira, sve sam mu pjesme znao napamet. Kupio me je, za sva vremena, beskompromisnim stihovima, moćnim glasom i gitarskim rifovima i onim drčnim i hrabrim stavom nemirenja koji mu je i u poznim danima ostao u očima.
Griješio je. I neka je, nije bio monah. Bio je patrijarh jugoslovenskog rokenrola. Naš Džim Morison.
Trošio je duvan. Trošio je alkohol. Trošili su oni njega. Sve bez ostatka i kalkulacije, do daske. Kako je stvarao, pisao i pjevao tako je i živio. Na kraju je, kako je proročki pjevao, uzeo zadnji voz za Čačak. Omašio je samo u jednoj pjesmi. Nije ostalo samo ćutanje. Sahranjen je uz gromoglasan aplauz i ovacije. Nije to bilo neprilično, bilo je baš onako kako treba. Živio je glasno, tako je zaslužio i da ode. Ipak… Jednim pogledom dodirujem tugu, sjećanja opet se bude, ja više ne smijem da gledam niz prugu… Zbogom, Veliki Boro!
Autor je Ranko Pivljanin, urednik štampanog izdanja Nove
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu