Milan je svoj život posvetio svojoj majici, a jednom prilikom pričao za medije o porodičnoj tragediji.
– Imao sam samo pet mjeseci kada je moj otac otišao u zatvor. Zato ga se i ne sjećam, ali kroz glavu mi prolaze slike iz poseta. Nikada nisam imao osećaj da imam tatu, već nekog teču koga sam povremeno viđao. Moj otac je zbog nekog duga ubio izvjesnog čovjeka s kojim je radio u pekari. Poslije pet i po godina saopštili su nam da je pao sa skele i poginuo, ali ne vjerujem u to. Mislim da se radi o krvnoj osveti – pričao je Milan svojevremeno i dodao:
– Ne znam kakav bih bio da sam rastao uz oca, ali oduvijek sam se osjećao inferiorno. Kada bih u društvu rekao da nemam tatu, izazvao bih sažaljenje. Kao da sam ja kriv što je to tako. Najteže su mi pala pisma koja je slao iz zatvora. Jednom sam ih slučajno našao i bio sam potpuno izgubljen. Znao sam da ga ne mogu vratiti. Osjetio sam koliko mu je svako pismo drugačije, u nekim se prepoznavao očaj, ponekad optimizam. Mama me je, uprkos svemu, izdržavala i borila se za mene i sestru. Radila je u trafici, peglala, čistila po kućama. Često je pozajmljivala novac – rekao je Stanković prije više od decenije.
“Rana nikada neće zarasti”
Milan je takođe otkrio da bol za ocem nikada nije utihnula, te zbog toga ne priča često o njemu.
– Bolne priče postaju mnogo bolnije kada se o njima govori kroz medije. Ovdje nije riječ o misteriji, već o porodičnoj tragediji koja nije medijska poslastica, nego rana. Ona nikad neće zarasti i najmanje što bih mogao da tražim jeste da ljudi ne kopaju po tome – orilao je Milan za Story, koji je na pomen nerazjašnjene okolnosti po kojima mu je otac umro reagovao rečima:
– Ima li smisla u nečijoj smrti tražiti dodatni odgovor? Za mene kao dijete koje je kroz to prošlo, sasvim je dovoljan hendikep što sam rastao bez oca i to znaju samo oni koji su bili u sličnoj situaciji. Nikada nisam imao namjeru da pričam o tome, jer je to moja intimna bol. Neću ni sada da detaljišem na tu temu, ne zato što se u njoj krije bogzna kakva misterija, već zato što je to naprosto mnogo teško.
Milanu nije bilo samo teško zbog porodične tragedije već i zbog toga što je kao dječak bio žrtva vršnjačkog nasilja.
– Što te ne ubije, to te ojača, bar je tako bilo u mom slučaju. Preživio sam sve i svašta, pa i vršnjačko zlostavljanje. Ja sam preživio vrijeđanja, cijepanja ranca, izbacivanja iz društva i zato ističem da je od dobre ocene važnije biti dobar čovjek i zaštititi slabije. Pamtim šesti i sedmi razred osnovne škole, povlačenje u sebe, u svoju sobu ispopstveni svijet glume i scene, gdje sam mogao da budem ono što želim – otkrio je svojevremeno Milan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu