Čini se da najveću muku muče oboljeli od kardiovaskularnih bolesti i karcinoma, od kojih najviše i umirimo, i koji godišnje u Srpskoj odnesu skoro 10.000 života.
Tako se, svako malo, desi da u bolnicama zavlada nestašica citostatika koje pacijenti, da bi na vrijeme dobili prijeko potrebnu terapiju, sami moraju da kupuju. Cifra po ampuli nekada ide i do 6.000 KM, a oboljeli, ne bi li našli lijek, nerijetko sami moraju da se potucaju po bijelom svijetu. FZO im, na kraju, refundira taj novac, ali, ko preživi pričaće…
Takođe, dešavalo se i da u bolnicama jedan od dva aparata za magnetnu rezonancu ne radi po godinu dana, pa pacijenti nemaju kud, nego da na MR pregled čekaju i po 10 mjeseci, ili da odu kod privatnika.
Privatni ljekari su, često, jedini spas i za srčane bolesnike koji u državnim bolnicama na holter, isto tako, moraju da čekaju mjesecima, čak i u slučajevima kad im srce radi sa 30 odsto kapaciteta. Da bi izbjegli dodatni stres, koji je izuzetno poguban po njihovo ionako narušeno zdravlje, i njima je lakše da plate 100 KM i kod privatnika urade ovaj pregled, umjesto da mjesecima žive u strahu hoće li im se stanje pogoršati.
Ni sa stentovima situacija nije puno bolja, što potvrđuje činjenica da ih u pojedinim bolnicama, zbog nestašice, ugrađuju samo pacijentima koje im dovezu zbog infarkta, dok ostali moraju da se strpe, dok ne dođe nova isporuka.
Da nije tužno, bilo bi smiješno… Jer, oboljelima nije ni do njih samih, a kamoli do pozajmljivanja para da kupe lijekove ili da se pregledaju kod privatnika, iako, gle čuda, imaju zdravstveno osiguranje.
Dodatni nemir u njihove ionako uznemirene živote unosi činjenica da je zdravstveni sistem, u kojem pokušavaju da se liječe i prežive, bolesniji i od njih samih.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu