Biciklistički as i maratonac iz Kraljeva Dragan Šibalić kaže da je imao čast da upozna Vasiljku.
– Nikada neću zaboraviti njeno gostoprimstvo i tople riječi dobrodošlice kada sam posjetio manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Đakovici 20. oktobra. Živjeti godinama i decenijama u neprijateljskom okruženju, uz policijsko obezbjeđenje, odvojen od ostatka svijeta visokim zidinama i svakodnevno se moleći za svoj narod pravi je podvig za koji treba neizmjerna hrabrost – kaže Šibalić.
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice se pominje još u 16. vijeku kao metoh manastira Visoki Dečani. Kada su juna 1999. godine iz Đakovice odlazili srpska vojska, policija i narod, u crkvi su ostale bake Poleksija, koja je tu inače živjela više od četiri decenije, zatim Nadežda, Dragica, Vasilija i Belka. Ostalih 12.500 Srba je ili protjerano ili napustilo svoja ognjišta. Pružale su pomoć i utočište nevoljnicima koji nisu imali gdje. Nastupili su teški i strašni dani puni neizvjesnosti. Vjerovale su da će se Srbi vratiti. Dane i noći provodile su u suzama moleći se Bogu. Čuvao ih je italijanski Kfor, a one su čuvale posljednje tragove srpstva u ovom gradu. Međutim zlotvorima i ekstremistima ni to nije bilo dovoljno.
Došao je 17. mart 2004. godine. Tog dana Albanci su odlučili da izbrišu svaki trag srpskog postojanja i pravoslavlja u Đakovici. Sa Crkve Svete Trojice, koju su razorili 1999. godine, sada su odnijeli i posljednji kamen. Nekoliko godina kasnije tu su sagradili park sa spomenikom majci Terezi.
Crkva Presvete Bogorodice biva opkoljena hiljadama ljudi, ali i žena, djece… Hiljadama zlobnika. Letjele su kamenice, cigle, Molotovljevi kokteli, crkvu zahvata plamen. Baka Poleksija iz inata i prkosa se popela na zvonik crkve koju nije željela da napusti, ali su u posljednji čas nju i druge tri bake italijanski vojnici spasli. Crkvu, međutim, nisu spasli. Spaljena je i razorena eksplozivom do temelja. Bake su prebačene u manastir Visoki Dečani. Baka Poleksija je od tada često uz pratnju Kfora dolazila na zgarište crkve i palila svijeću. Nije odustajala.
Pričala je:
– Ovo je sveto mjesto, ovdje mora opet da se podigne crkva! Da se naši preci nisu molili ne bi mogli da opstanu 500 godina pod Turcima – govorila je baka.
Bog je uslišio molitve ove bake, za koju kažu da je živa svetiteljka. Na mjestu ruševina iznikli su nova kuća i konak, kao i crkva. Vratile su se i bake u aprilu 2009. U septembru 2011. Crkva je osveštana i postala je manastir. Baka Poleksija je od tada monahinja Teoktista, a pridružila joj se i mati Joanikija. Narednih godina upokojile su se u Gospodu Dragica, Belka i Nadežda, a evo sada i Vasilija.
– Gosti rijetko kad dolaze u ovaj manastir tako da su se mom dolasku iskreno obradovale. Izvan kapija nikada ne izlaze sem kada idu na liturgiju u Visoke Dečane i Pećku Patrijaršiju, kada monasi dolaze po njih. Monasi im donose hranu i sve što im je potrebno. Imaju svoju malu baštu i plastenik. Ove hrabre monahinje su dokazale da se ne plaše ničega, jer služe Bogu i našoj pravoslavnoj vjeri. Dani im prolaze u molitvi za mir, za srpski narod ali i za neprijatelje. Da im bog podari snage da vide kakvo su zlo počinili – poručuje Šibalić, piše Kurir.
Oči mati Teoktiste pune su dobrote i ljubavi. Cijela njena pojava zrači nekom božanskom energijom. Kaže da Bog sve vidi i da će sve srediti da dođe na svoje mjesto, kao što je nekada bilo.
– Samo da se Bogu molimo i svetinje da čuvamo, a oni što ruše treba da znaju da pravoslavlje ne mogu srušiti nikada – poručuje.
Ove heroine su nam pokazale put u budućnost, a na nama je da ih slijedimo. U ovoj maloj srpskoj oazi njima je najvažnije da manastir živi i da crkvena zvona zvone iako nažalost Srba više nema da ih čuju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu