Sjedili su u rukovodećoj fotelji grada Banjaluka i Umićević, Davidović tri mandata, Gavranović, Radojičić. Za sve te godine „vladavine“ najveći grad Srpske se širio i gradio. Logično. Kao što i treba.
Svaki od njih pričao je o velikim planovima, većim budžetima, projektima. Svaki nasljednik onog drugog imao je svoja obećanja.
Sjeća li se ko kako je davne 2006. godine najavljivano da će biti napravljen tunel ispod glavne saobraćajnice, a od 2016. ova ulica pretvorena u pješačku zonu? Prije mnogo godina najavljivana je i gasifikacija Banjaluke, besplatan prevoz za penzionere i djecu, nove škole u više naselja, osam novih vrtića, gradnja obilaznice oko grada, koncertne dvorane i podzemnih garaža. Vidi li ko šta od ovoga?
Mnogi će se sjetiti i slogana „Banjaluka se gradi“. Često izgovarana rečenica obuhvatala je, između ostalog, kružne tokove. Dan-danas malo ko može da ne pohvali to. Građena su igrališta, kilometri vodovoda, najavljivana rekonstrukcija sportskih dvorana… Svaki je nešto gradio i gradi, ali pitanje je koliko je obećanja ostalo i biće neispunjeno. Ko će to moći da izbroji.
A svega smo se naslušali i uvjerili da ne treba da ih slušamo, već povjerujemo kada ispunjeno obećanje vidimo.
Naprimjer, mještani Priječana godinama slušaju i čekaju na normalan put. Možete li da vjerujete da su radovi na saobraćajnici u ovom naselju bili aktivni i prije pet godina? Pet godina! Svi rokovi probijeni, djeca gaze po blatu, nemaju normalnog puta, padne kiša i poplavi ih, izliju se fekalije. Tamo su ljudima pune uši obećanja, a oči kaljuge i prašine, dok po lijek ili kod ljekara idu kilometrima dalje u druga naselja.
Da li je blatnjavi put, put u Evropu kojom nas ohrabruju? Kako ćemo prljavih čizama u svijet? Hoće li nas primiti?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu