Stav je to većine aktivista boraca za zaštitu ljudskih prava, koji su saglasni u ocjeni da je BiH odavno zemlja sile i nepravde, ali da stanje nikad nije bilo gore nego danas.
– Najnoviji primjeri grubog kršenja osnovnih ljudskih prava svjedoče da je BiH zemlja sile i nepravde, zemlja iz koje ljudi bježe glavom bez obzira, da bi sačuvali zdrav razum, dostojanstvo, pa i živu glavu – kaže Aleksandar Žolja iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.
Da ova ocjena nije pretjerana svjedoče najnoviji primjeri kršenja osnovnih prava. Tako smo u posljednjih nekoliko mjeseci imali primjere mobinga zaposlenih, i to mahom žena, u Džender centru RS, na koje ukazala institucija Ombudsmana BiH, te skandal u Zavodu za zbrinjavanja invalidne djece i omaldine Pazarić, gdje su štićenici vezivani i izgladnjivani.
Da Pazarić nije jedina ustanova socijalne zaštite u kojoj se krše elementarna prava pokazao je Specijalni izveštaj Ombudsmana BiH, o kojem je portal Srpskainfo i ranije pisao, a koji potvrđuje da u tim ustanovama djecu i odrasle godinama drže u gotovo ropskom položaju, u neuslovnim zatvorenim prostorijama sumnjive čistoće, ponekad i s rešetkama na prozorima.
Primjer eklatantnog kršenja prava na dom i imovinu bila je i deložacija Vukosave i Sanje Popović u Banjaluci, uprkos tome što je bilo očigledno da su one žrtve nepravednih sudskih postupaka, u kojima su, zbog sumnjivog duga od oko 7.000 KM, ostale bez kuće vrijedne više od 100.000 KM. Podsjećamo, Popovićeve su izgubile kuću iz koje su oružjem istjerane tokom rata, da bi ih po povratku dočekala tužba osobe koja je tokom rata boravila u njihovom domu.
Da je građanima BiH ugroženo čak i pravo na život, odnosno da država nije u stanju da im zaštiti pravo na život, dokaz su i brojna nerazjašnjena i nekažnjena ubistva, među kojima je i ubistvo dvojice policajaca na dužnosti.
– Stanje ljudskih prava u BiH je u stalnom padu i povezano je sa stagnacijom u svim drugim oblastima, od politike do ekonomije. Kad su u pitanju politička prava, imamo značajne zakonske restrikcije i kršenje prava na javno okupljanje i sobodu govora. Tu treba svakako dodati i kršenje prava migranata i ljudi u pokretu. Sve u svemu, jedna prava humana i humanitarna katastrofa – ocjenjuje Aleksandar Žolja.
Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, dodaje da je BiH zemlja koja voli da potpisuje međunarodne dokumente vezane za ljudska prava, ali i da ne poštuje obaveze koje preuzima tim potpisom.
– Ljudska prava su u BiH postala nekakva idealistička apstrakcija, koja je prešla u floskulno spominjanje, dok se u praksi sve više krše. Diskriminacija se može sresti na svakom koraku, od uobičajnih poslova u svakodnevici pa do najviših instanci vlasti, gdje je na djelu i sistemska izborna diskriminacija. BiH je država za koju je u presudama Evropskog suda za ljudska prava navedeno da diskriminiše sve svoje građane, a državni organi ne rade ništa da se ta situacija popravi – upozorava Lučka.
Dodaje da je u BiH propisana i sloboda izražavanja, a da građani ipak dobijaju prekršajne prijave zbog kritike rada javnih službenika.
– Isto tako, sloboda okupljanja je zaštićena domaćim zakonima i međunarodnim standardima, ali se često krši, jer se protivno međunarodnim standardima zabranjuju određena okupljanja – kaže Lučka i dodaje da “nabrajanja kršenja osnovnih prava mogu da idu u nedogled”.
Šta će pokazati godišnji izvještaj institucije Ombusdmana BiH za 2019. godinu saznaćemo tek za tri mjeseca, jer se očekuje da taj izvještaj bude završen u martu 2020. Prethodne godine se Ombudsmanu obratilo više od 13.000 građana, a njih 3.266 uputilo je žalbe ovoj instituciji za zaštitu ljudskih prava. Građani su se najčešće žalili na mobing.
Poznavaoci prilika veruju da se u međuvremenu stanje drastično pogoršalo, pogotovo što je mobing postao “opšte mjesto” čak i u nekim institucijama čija je misija zaštita ljudskih prava.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu