Mnogobrojne kolege i prijatelji došli su da se oproste od Mijača, a među njima su i Nebojša Ilić, Ceca Bojković, Petar Benčina, Branka Petrić, Katarina Žutić, Paulina Manov, Vladimir Kostić predsjednik SANU i mnogi drugi.
– Danas se opraštamo od velikog učitelja, prijatelja, reditelja, Dejana Mijača. On je cilj svoj život posvetio pozorištu i kao reditelj koji je režirao širom cijele Jugoslavije. Upravo na ovoj sceni je bila njegova posljednja predstava 2011. godine “Višnjik” – rekla je direktorka Jugoslovenskog dramskog pozorišta Tamara Vučković Manojlović, prenosi Blic.
Govor na komememoraciji, održala je i Vida Ognjenović, koja se osvrnula na bogatu karijeru Mijača:
– Snimci predstava su hladni, jer na njima se ne vidi koliko su njegove predstave smjelo izazivanje stvarnosti. Sasvim neobično i svojevrsno ruganje svemu što je banalno. Kažu da za njega nije bilo tajni u pozorištu, zato što je on bio tajna. Vjerovao je u moć glume. Uspijevao je da predstavama uvijek da pun sjaj, ritam, dio po dio. U komediji je postizao Gogoljevski cilj, da gledalac shvati da se smije sebi. Namučio se Dejan Mijač u našoj sredini falšera na svim nivoima. I evo, i danas mu kažem kao i mnogo puta ranije “Majstore, ništa nije bilo uzalud”. Zbogom Dejane, zbogom dragi prijatelju – rekla je Vida Ognjenović.
Mijačev mlađi kolega, Egon Savin, govorio je o filizofiji pokojnog reditelja:
– Govorio nam je o postavljanju gledalaca na privilegovano mjesto. Omogućiti mu radost na mjestu gdje se sve vidi i osjeća. Pozorište mora da pobijedi sumnju na svijet. Sjećam se kako je nadahnuto govorio o velikim piscima i rediteljima. Bez obzira šta režirate, stalno nam je govorio dodajte Gogoljev stil kao začin u predstavu. Predstavama je dokazao da se pozorište najbolje stvara na domaćim dramskim djelima. Glumac najbolje glumi, ono što najbolje razumije. Tjerao nas je da čitamo Čehovljeve pripovetke – rekao je Egon Savin.
Glumac Branko Cvejić prisjetio se posljednjeg razgovora sa Mijačem:
– Posljednji put kad sam se čuo sa Dejanom, rekao mi je da mu je stanje na “stend baju” i da “hoda po sjećanju”. Kod njega površnost nije mogla da prođe. Osim što je njegova umjetnost bila slavljenja, on je bio i oklevetan. Na dan kada je bio ključni savjet pozorišta, sjedili smo cijeli dan i čekali u Novom Sadu. Sastanak savjeta trajao je do večeri, gledali smo ljude kako izlaze sa suzama u očima. Tjerali su garderoberke i osoblje da loše govore o predstavi “Golubnjača” kako bi se skinula sa repertoara. On nikada nije bio šovinista i to nije bila predstava odgovorna za buđenje nacionalizma, kao što su komunisti govorili u to vrijeme. Sve njegove predstave bile su dugovječne, a stigle su i do Pariza, Berlina.. Dejan je bio veliki jugoslovenski reditelj. Ja sam učio o pozorištu od Dejana skoro pola vijeka. Dejan je bio izrazito kritičan, a njegove predstave su bile umjetnost iznad svega. Mentalno do poslednjeg trenutka svjež nije hteo da zamišlja glumce na pozorišnim daskama. Njemu se vjerovalo, jer je njegova misao bila duboka i hrabra. Doviđenja Dešo – istakao je Branko Cvejić.
Glumac Voja Brajović, podijelio je nekoliko misli slavnog reditelja.
– Dejan Mijač filozof, hrabri reditelj, nenadmašni cinik. Uspio je da svoja razmišljanja o čovjeku i društvu iskaže svojim pozorišnim režijama. Ja sam ovdje odabrao nešto što je njega jako okupirala u njegovim mislima, a to je o Čehovu. Ovo su neka njegova razmišljanja: “Oko Čehova se stvarala prva velika klanica oko njegovih ideja. Treba u tom trenutku popraviti svijet, a Čehov na to kaže svijet je u zlu usnuo. Zanimljivo je da se na ruskom ljekar zove vrač. Vradžbina u suštini znači da nema pomoći. Postoji teza šta je bolest, a šta je svijet”. Zato su u njegovim dramama doktori tako bespomoćni. Dejan je naš Čehov. Liječio je pozorište – rekao je Brajović.
Podsetimo, Dejan Mijač, akademik i jedan od najznačajnijih domaćih pozorišnih reditelja preminuo je u utorak u Beogradu u 87. godini života, a svojim maestralnim režijama obeležio je ovdašnju kulturu.
Rođen je 17. maja 1934. u Kraljevini Jugoslaviji, u Bijeljini, u porodici pravoslavnog sveštenika i učiteljice. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Valjevu, gdje je živio do prelaska u Beograd na studije.
Završio je pozorišnu režiju na Akademiji za pozorišnu umjetnost u Beogradu. Diplomirao je 1958. u klasi profesora Vjekoslava Afrića. Bio je stalni reditelj Narodnog pozorišta u Tuzli od 1958. do 1961, pa zatim Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu od 1962. do 1974, da bi od 1974. do penzije 1997. bio profesor pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Režirao je 135 pozorišnih predstava, od prve „Plug i zvezde“ Šona O’Kejsija u Tuzli 1956, do poslednje „Višnjik“ A.P. Čehova u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, 2010. godine.
Režirao je na mnogim scenama širom negdašnje Jugoslavije, prošle godine je postao akademik, odnosno primljen je u SANU.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu