Čudo koje se dogodilo prije tri godine danas pripisuje ljekarskom umijeću i svojoj sportskoj prošlosti.
Od kada je kao sedmogodišnjak ušao u teretanu, Đorđe je 33 godine svakog dana bio u sportu. Poveo ga je otac Jevrem koji je bio jedan od prvih koji je u njegovom rodnom Valjevu držao teretanu. Fudbal je bio dječačka ljubav, pa je do 19. godine igrao onaj veliki, pravi, a potom se posvetio futsalu, malom fudbalu koji se igra u sportskim dvoranama.
Igrao je u najelitnijem takmičenju u futsalu, Prvoj ligi Srbije. Danas je strastveni navijač svog kluba malog fudbala RB Valjevo, političar i potpredsjednik Socijalističke partije Srbije.
I sada u sportu uživa, ali drugačije
– I kao navijač i kao političar umijem u šali da kažem da ne smijem da se nerviram. Sport je bio moj izduvni ventil i životna ravnoteža. To je neophodno kada se bavite politikom. Bilo je to samo moje vrijeme i sat i po olakšanja. Poslije treninga i tuširanja zaista sam imao osjećaj da dan može da počne. Imao sam energije kao da ništa do tada nisam radio. Do tog novembra kada se dogodila saobraćajna nesreća u kojoj sam teško nastradao, nikada nisam volio da lješkarim i mirujem. Čak sam i u toku dugih skupštinskih zasjedanja koristio pauzu da odem u najbližu teretanu. Vratim se, obučem odjelo, stavim kravatu i nastavljam s poslom. Bilo je i onih, manje sportskih tipova, koji mi nisu vjerovali da odlazim na trening – smije se Đorđe (43).
Bolove ima i danas, tri godine od nesreće u kojoj mu je život bio ugrožen. Čeka ga još jedna velika operacija, ali o njoj sada ne razmišlja. Dovoljno mu je što zna da ne smije više da potrči ni dva metra, niti da podigne više od pet kilograma težine.
Srećan kada je ponovo učio hodati
– Kada se samo sjetim tih mjeseci nepomičnog ležanja u bolnicama, zurenja u svjetlo na plafonu koje se nije gasilo, potom sedam operacija, komplikacija, bolova i divnih ljekara i sestara, samo mi je kroz glavu prolazila misao da sam 33 godine svakog dana trčao, a tada sam se samo nadao da ću ponovo stati na noge. Zato sam bio srećan kao malo dijete kada sam ponovo počeo da pravim prve korake i opet učio da hodam, prenosi Blic.
U šali kaže da je taj posao sam sebi olakšao jer je izgubio 24 kilograma. Iako je još bio u zavojima, sa veoma komplikovanim povredama trbuha, šest mjeseci poslije nesreće koja mu je iz korjena promjenila život Đorđe je samo htio da se vrati na posao. Kao potpredsjednik Socijalističke partije Srbije, pozvao je drugove.
– Rekao sam da moram da se vratim na posao. Rad je izlaz, snaga i zadovoljstvo. Donijeli su mi dva broja manje odjelo, kritikovali me i plašili se da je šest mjeseci bilo malo vremena da se iole oporavim, ali, u konsultaciji sa ljekarima krenuo sam da radim. Od kada se bavim politikom nikada nisam prespavao u Beogradu. Moje Valjevo nije daleko, a nisam dozvolio da ta nesreća nešto promijeni. Mora se živjeti i raditi dalje. Sada je teže nego ranije, ali daje mi snagu.
„Zaječarska gitarijada“ je ostala san
Kada je u svom gradu, ne voli mnogo da priča o politici. Sa drugarima iz obdaništa ima milion neobaveznih priča, a najljepše su im one o sportu i muzici.
– Moja generacija voli dobar domaći rok jer smo odrastali na muzici Kerbera, Divljih jagoda, Čorbe, Generacije 6 i YU grupe. Slušali smo hard rok i metal, Blek sabat, Kvin, Ajron mejden… Čak smo u srednjoj školi imali bend Luj 14 i nismo bili loši. Naprotiv, nastupali smo kao predgrupa našim poznatim bendovima, a za malo nam je izmakao nastup na Zaječarskoj gitarijadi. Još čuvamo taj demo snimak i razmišljamo šta ćemo s njim. I danas mi je ista muzika pratnja i kada radim. Naravno, za kvalitetnu narodnu muziku imam sluha i umijem da uživam u njoj, ali metal i rok su prva ljubav – priča.
Sa ćerkom sam prerano vodio teške razgovore
Đorđe je svjestan koliko je cijela njegova porodica propatila u strijepnji za njegov život i zdravlje.
– Svjestan sam kroz kakav pakao su prošli moja kćerka Iva (16), supruga Vesna, brat Dragan za kog sam jako vezan i naši roditelji. Vesna je povukla najveći teret po izlasku iz bolnice, morala je da napusti posao…
Žao mu je što je kćerka morala prije vremena da sazri i što je tako rano sa njom morao da vodi teške, ali važne razgovore.
Samo šest mjeseci od teške nesreće kupili su mu dva broja manje odjelo i Đorđe se ponovo vratio na posao, u skupštinske klupe
– Čini mi se da je za tih šest mjeseci sasvim odrasla. Srećan sam zbog svega što je postigla uprkos tom teškom vremenu. Uspjela je da bude vukovac, da sama upiše bilingvalno odjeljenje u „Valjevskoj gimnaziji“ na koju su svi Valjevci ponosni. Čini mi se da ju je sve kroz šta je zbog mene prošla učinilo čvršćom, jačom i stabilnijom.
Nema više teretane, ali tu su stepenice
– Trudim se da ne zaboravim kroz šta smo svi zajedno prošli, ali i kada mi je bilo najteže trudio sam se da mislim o lijepim stvarima. Vjerovao sam da nam je dat teret koji svi zajedno možemo da podnesemo i sanjao da moju Ivu ispratim na matursko veče. To sam doživeo i osjetio tu sreću – sa optimizmom i vjerom u snagu svoje porodice Đorđe danas živi drugačiji, ali lijep život.
Đorđe više nikada ne smije da potrči, pa ga u laganim šetnjama prati ljubimac Tedi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu