On se za Blic vratio 35 godina unazad i ispričao kako je izgledalo oživljavanje jednog od najvećih srpskih sinova i kako je ubjedio Marka Nikolića da može da iznese ulogu koja se stvara jednom u sto godina.
IZ ČITANKI NA TELEVIZIJU
Pošto sam po školskoj naobrazbi istoričar (umjetnosti), bilo je prirodno što je tadašnja televizija očekivala od mene da radim filmove i serije na istorijske teme. Na red je došla kapitalna tema stradanja vožda Karađorđa i njegov povratak u Srbiju poslije emigracije u Rusiji, u vrijeme kada je Miloš Obrenović već bio na vlasti. Postavljalo se pitanje ko od glumaca može igrati vožda.
To je bila zahtjevna stvar, jer vožd je imao naročitu pojavu, visok skoro dva metra, jednu opšte prepoznatljivu fizionomiju, po prirodi silovit, nagao i agresivan. Da budem iskren, moja ekipa i ja lupali smo glavu vidjevši da u tada prisutnom glumačkom kadru nemamo glumca takvih osobina, počev od rasta pa nadalje. Film ne bi imao nikakvog smisla ako bi ispustio iz vida ubjedljivu prepoznatljivost lika jer, zaboga, već u osnovnoj školi svi smo se upoznali sa likom vožda Karađorđa. Ako se tu omane, ništa nismo uradili. S druge strane, bio je potreban naročit unutarnji koeficijent količine energije, koja mora da izbija kroz samu fizionomiju, gestove, boju glasa i sve ostalo. Bilo je izuzetno zahtjevno i, iskreno govoreći, niko od nas nije vidio takvog glumca. Zahtjevi su bili izuzetni i urgentni, što je bacilo u brigu ne samo ekipu nego i čitavu televiziju, jer je realizacija projekta bila zavisna od nečega što se, zapravo, nema. U istoriji naše kinematografije, pogotovo na televiziji, vožd se nije pojavljivao, sem u nemom filmu, gdje ga je igrao Dobrica Milutinović, ali nije imao nikakve sličnosti sa Karađorđem. Znao sam da, de facto, u pravom smislu po prvi put dovodim lik i ličnost Karađorđa na veliku medijsku scenu kakvu samo televizija može da pruži.
ZAŠTO MARKO?
U jednom trenutku, na opšte iznenađenje mojih saradnika, predložio sam Marka Nikolića. Zašto sam ja pomislio na njega? Nisam ga lično poznavao, ali sam u nekim partizanskim filmovima primjetio da u ponekim kadrovima ima nešto u licu što bi uz određene intervencije moglo da dočara lik i fizionomiju vožda. Bio sam uvjeren u to. Znao sam da, ako dođe onako obrijan i umiven, niko to neće povjerovati. Ali sam rekao: “Hajde da napravimo probu”. I Marko je često kasnije izjavljivao da je bio iznenađen mojim pozivom jer nije nalazio da ima ikakve sličnosti. Ali je došao, upoznali smo se, i ja sam s njim pošao u šminkernicu.
Bez nekih naročitih napora i pretjeranih zahtjeva, odjedanput se, poslije šminke i frizure, na opšte iznenađenje i moje i mojih saradnika, a naročito Markovo, pojavilo lice vožda Karađorđa. Još je trebalo riješiti pitanje njegove korpulencije, naročito visine. To je bio manji problem. Kada smo shvatili da ima pravo razumijevanje za lik Karađorđa, da može da izvuče iz sebe potrebnu energiju i da djeluje onako silovito i violentno kako je djelovao vožd, bilo je jednostavno riješiti pitanje visine.
ČIZME SA POTPETICOM OD 18 CM
Naručili smo posebne čizme koje su mu davale visinu od oko 198 cm (Marko je prirodno imao 180 cm) a da se to nije primjetilo kada bi ih obuo. Napravljen je specijalni kostim za njega, prepoznatljiv, voždov, i kada se sa šminkom i u kostimu pojavio i kad smo ga fotografisali, bili smo zablenuti od čuda. Ponajviše od svih sam Marko, koji je sad shvatio nešto čemu se najmanje nadao da svojom pojavom, glumačkim umijećem, temperamentom i sopstvenim angažovanjem unutarnje energije dočarava lik Karađorđa.
Drugi glavni junak je bio Miloš, i tu je situacija bila lakša: Aleksandar Berček je odsejčena glava Miloševa. Njega je bilo lako izabrati.
MOŽE LI MARKO PRED MILOŠA?
Aleksandar Berček je bio sjajan glumac. Zašto to ističem? Postoji kategorizacija: glumac, dobar glumac i veliki glumac. Razlika između dobrog i velikog mnogo je veća nego između glumca i dobrog glumca. Veliki se ne može proizvesti, ne zavisi od toga kako je učio na akademiji nego to mama treba da rodi. To je jedna bogom ili od sudbne dodjeljena osobina koja je ravna čudu.
Postavilo se pitanje – ako Berček igra Miloša sa takvom glumačkom snagom, da li će se desiti ono što na filmu kažemo da glumac proguta partnera, da li Marko – iako su svi znali da je dobar glumac – može da izdrži direktan dvoboj sa Berčekom? Ja sam bio siguran u to, a to smo mogli ustanoviti samo kad je počelo snimanje, sa dozom radoznalosti u kojoj je kod nekih saradnika bilo i malo straha.
JEDNOM U ŽIVOTU
Marko je radio ozbiljno na ulozi jer je shvatio da je to najveća i najodgovornija uloga u cijeloj njegovoj glumačkoj karijeri. Igrati vožda se dešava jednom u životu i bio je toga svjestan. Angažovao je cjelokupnu svoju energiju, cijelu ličnost je stavio u borbeno stanje. Pričao mi je da je pročitao svu dostupnu literaturu. Pozvao sam ga kod sebe kući, jer ne volim mnogo da pričam na snimanju, i razgovarao s njim skoro cijeli dan (moja pokojna supruga je napravila ručak, tako da on ne ide kući ni da jede).
Pitao sam ga da mi kaže šta on misli, šta ima da mi kaže o sebi kao voždu, a onda je on čuo mene, šta ja hoću, šta ja vidim kao vožda u odnosu na glumca u njemu. Pošto smo se ispričali do najsitnijih detalja, prošli cijeli scenario i kreativnim konsenzusom rešili svaku scenu, nismo imali mnogo da pričamo na snimanju. Znao sam da će se desiti da težina uloge na momente prevaziđe čak i najveće napore glumca.
VOŽD U MERCEDESU
Snimali smo na autentičnim mjestima. U Radovanjskom lugu rekonstruisali smo kolibu u kojoj se vožd sakrio kada se 1817. vratio u Srbiju. Kada je došla na red ta scena, još smo bili u hotelu i Marko je imao tremu. Bio je jako uzbuđen, primjetio sam da je u naročitom duševnom i psihološkom stanju.
Da bih ga smirio i na neki način uticao na njega u pozitivnom smislu, porazgovarao sam s njim ležerno, drugarski, i pozvao ga u svoja rediteljska kola. Nije išao kombijem za glumce, nego gospodski, u “mercedesu”. Vozili smo se iz Palanke do mjesta snimanja. Sjedio je pored mene. Kada smo stigli, doživeli smo iznenađenje jer smo vidjeli da je narod, seljaci iz okolnih mjesta, bio jako zainteresovan za snimanje. Stotine i stotine njih su prosto zakrčili cijeli objekat, tako da smo morali da zovemo miliciju iz Palanke da nam raskrči mjesto za snimanje. I tada se desilo ono što nisam očekivao, još manje Marko, a što je najljepši trenutak u mom filmskom životu. Nikada mi se nešto tako ni pre ni poslije toga nije desilo, a snimio sam oko 20 filmova i četiri TV serije.
Marko je izašao iz automobila zajedno sa mnom i pošli smo prema objektu, a onda su silni seljaci ugledali “vožda” i počeli su da prilaze i da mu ljube ruku. Tolika je ljubav tog naroda prema voždu. Marko plače, ja plačem, plaču seljaci, cijela ekipa plače. Tako dirljivu scenu, tako nešto što govori o iskonskoj prirodi samog naroda u odnosu na svoje velike sinove, a kud ćete većeg od vožda, to se moglo desiti samo tada i nikad više. Morali smo prvo da se povratimo od tolikog uzbuđenja. Kada je narod počeo da reaguje na vožda, toliko je on bio ubjedljiva pojava, bio sam siguran da sam pogodio izbor glumca i da je Marko zaista bio vožd.
ŠTA NIJE AUTENTIČNO
Što se tiče mizanscenskih efekata, to je bila stvar moje rediteljske interpretacije. Uvijek sam podsjećao Marka na sve što je znao, pročitao i čuo: da je Karađorđe imao osobinu da govori malo i kratko, da bude naizgled usporen, ali da je ispod toga vječito buktao njegov pritajeni gnjev i da je u jednom trenutku mogao da učini ono što biste najmanje očekivali – iz čistog mira je, zbog gnjeva ili manje ili veće greške, bio u stanju da potegne pištolj.
Ona crkva na Topčideru kraj Miloševog konaka podignuta je na mjestu gdje je u gnjevu Đorđe htio da ubije Miloša, koji je tada bio samo vojvoda kod njega. Skočile su druge vojvode i spasle Miloša, a on se zarekao, ako ostane živ, podići će crkvu na tom mjestu.
Taj primjer sa Milošem je stalno bio u svesti Markovoj. Jedina teškoća koju nisam želio da remetim je bila voždov glas. Uprkos ogromnom rastu, imao je dosta tanak i visok glas. Akademik Radovan Samardžić mi je tada bio stručni konsultant i on se složio sa mnom da to prenebregnem. Činilo mi se besmisleno da teram Marka da podiže glas i podražava vožda. Uprkos tom detalju, nisam mogao da zamislim vožda sa piskutavim glasom.
Znam iz raspoložive literature i da je vožd iz nekih razloga otezao “u” u uzrečici “kojekude”, a meni se to nije dopalo i tražio sam da energično kaže kratko “u”. I tu sam odstupio. Eto, to su dva detalja za koje bi se moglo reći da ne prate autentičnu rekonstrukciju voždovog lika. Sve ostalo je bilo tako da je imala pravo jedna mlada žena koja je u TV anketi na ulici na pitanje šta misli o Marku rekla: “Ja ne mogu zamisliti Karađorđa drugačije nego kao Marka Nikolića niti Miloša drugačije nego kao Aleksandra Berčeka”. To se toliko useklo u svijest naroda zahvaljujući moćnom mediju kakav je televizija. To je značilo da smo uspjeli.
ZAVITLAVAO SAM GA ZBOG GIGE
Kasnije, kada je Marko igrao Gigu Moravca u “Boljem životu” (1987-1991) ja sam ga zavitlavao: “E, moj Marko, ja pravim od tebe vožda, a ti igraš najveću budalu na svijetu”. A on meni na to: “Da, ali ja sam za tu budalu plaćen triput više nego za tog vožda”. Nije mu priličilo, kad je stigao dotle da narod na njega gleda kao na legendarnu ličnost, da igra jednog mediokriteta, papučića, pseudograđansku, pseudoprovincijsku budalu kao što je taj Giga, u namjeri da se transformiše u svakom smislu. To je meni naročito smetalo i izazivalo neku vrstu gnjeva, a ne smijeha. Jer on je za mene postao svetinja, isto kao i Berček.
NAJVEĆI GLUMAČKI MEGDAN U ISTORIJI
Taj glumački dvoboj između Marka kao vožda i Berčeka kao Miloša je možda najveći megdan koji su dva glumca vodila pred kamerama naše televizije. Sve se završilo na najbolji način, obojica su ušla u legendu, u sećanje naroda, tako da, kao što reče ona slučajna anketirana djevojka, ljudi ne mogu da zamisle vožda ili Miloša nego njih dvojicu. “Karađorđeva smrt” je u stvaralačkom, u umjetničkom smislu, vrhunac njegove karijere i njegovog glumačkog poziva. Odigrati Karađorđa može se jedanput u 100 godina. Ko zna kada će ponovo biti sniman film posvećen Karađorđu. Ono što je Marko postigao kao umjetnik, stvaralac, glumac, dostiglo je svoju kulminaciju upravo u toj ulozi koju nikad prije toga niti poslije toga nije imao. Bio je to njegov zenit.
MARKO ME JE ZADUŽIO
Tužan sam neizmjerno zbog njegove smrti. Mogao je da živi bar još 15 godina, koliko sam ja stariji od njega. Mislim da je to gubitak kakav je po sudbini zloćudne majčice prirode nešto što čeka sve nas – nekog prije, a nekog poslije – ali tek što je prešao sedamdesetu i u tim godinama je mogao još da radi. Ne može se reći da je umro mlad i prerano, ali ni suviše star. Sigurno još niz godina ne bi sišao sa glumačke scene. Ovo me pogađa kao što me pogađa smrt svakog od takozvanih mojih glumaca, koji su više puta igrali kod mene. Kada se desi da umru glumci koji su me zadužili, koji su kumovali kvalitetu koji sam pokušavao da postignem baveći se filmom i tražeći od filma ono što sam želio, onda sam naročito pogođen i naročito žalostan.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu