Najteže je bilo kada je pitao da li će morati da nosi cijeli život. Ne možemo reći da hoće, a ne smijemo mu ni lagati. Govorimo mu da nauka napreduje i da se nadamo da će smisliti neki lijek.
Ovako za Srpskainfo Vidanka Popadić Sredić čijem sinu je u avgustu 2018. godine dijagnostifikovan dijatebetes tipa 1. Tada je imao četiri godine, a krajem maja puni osam.
Vidanka i njeg suprug u svojim bližim porodicama nisu imali nikoga ko je obolio od dijatebesa.
– Sin je išao u vrtić koji je rado prihvatio. To ljeto smo primjetili da je smršao i da slabo jede. Neposredno prije odlaska na more počeo se žaliti da je umoran i kad ujutru ustane. Otišli smo na more i tamo je bio neaktivan, što nam je bilo čudno jer su četvorogodišnjaci uvijek puni energije. Bio je stalno žedan. Definitivno nam je bilo jasno da nešto nije u redu. S odmora smo se vratili ranije i odmah zaputili kod pedijatrice – kaže Vidanka.
Pedijatrica je prvo pomislila da je dijete, inače uvijek zdravo na ranijim kontrolama, dehidriralo. Izmjerila mu je šećer koji je bio 20.
Ponovila je malo poslije. Pogledala ih je i samo rekla : “Žao mi je, moraću vas uputiti u bolnicu“. Tad uopšte nisam znala šta se desilo, ni šta to znači, mislila sam da se nešto trenutno dešava u organizmu djeteta. U bolnici nas je doktorica Miljković primila , na prijemnoj su mu izmjerili, šećer bio je 17, onda još nekoliko puta na spratu. Doktorica nam je rekla da je dijagniza dijabetes. Opet nisam shvatala, nisam reagovala. Poslije pola sata je došla sa insulinom i to mi je bio baš težak trenutak. Daje mu insulin u dvije ruke, onda kreće edukacija, pričaju vam o nekim jedinicama, vi to ništa ne razumijete. Mjesec dana ne znate gdje se nalazite. Ja sam sitna žena i uvijek sam bila mršava, tada sam imala 47 kilograma, iz bolnice sam se vratila sa 40. Bila sam kao duh. Ne znam kako sam se iščupala iz svega toga, govorila sam sama sebi da moram biti jaka zbog njega. Krenuli smo dalje. Trudim se biti pozitivna – priča Vidanka.
Njen osmogodišnji sin ide u školu, a svakodnevnica je lakša za cijelu porodicu Sredić Popadić od kada su nabavili senzore za mjerenje šećera u krvi.
Nakon četiri mjeseca od dijagnoze nabavili su senzore iz inostranstva, a do tada su šećer mjerili trakicama.
– Mi smo se tada preporodili i poslije toga ne možemo da zamislimo sve ovo bez senzora – objašnjava Vidanka.
Nažalost, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske ne finansira senzore oboljeloj dječici od dijabetesa tipa 1 niti refundira troškove roditeljima. Fond snosi troškove za trakice, a to znači bockanje u jagodice prstića i po 15 puta dnevno. Zbog toga se roditelji oboljele djece snalaze kako znaju i umiju i nabavljaju senzore u inostranstvu, a uz pomoć njih imaju mogućnost kontinuiranog mjerenja. Djeca mogu biti na nastavi cijeli dan, mogu da se igraju sa drugom decom bez prekida zbog mjerenja, a cijela porodica može da ima mirniji san.
– Na početku nije teško ni ustajanje svaku noć, ali posle se postaje hronično umoran pa ne čujemo ni alarm da ustanemo i da izmjerimo šećer. Senzor zaista olakšava. Imamo alarme i jedan uređaj koji se konektuje na senzor koji nam posredstvom blututa prenosi podatke na telefon. Podesili smo alarm ako budu određene vrijednosti šećera u krvi. Senzori su skupi, koštaju 60 evra i jedan može da bude 14 dana. U Francuskoj su nešto povoljniji i koštaju 38 evra. Imali smo sreću da smo našli dobre ljude koji žive u Francuskoj i kojim nam šalju senzore. Mi i drugi roditelji čija su djeca oboljela od dijabetesa se borimo da naš Fond nabavlja i senzore ili da refundiraju troškove. Vjerujte, bez senzora ne možemo otići na odmor, ne bismo mogli priuštiti da ponekad odemo u restoran i jedemo picu, mnogo toga ne bismo mogli bez senzora jer uvijek postoji strah da će se djetetu stanje pogoršati naglo jer trakice služe samo za mjerenje trenutnog nivoa šećera u krvi – objašnjava Vidanka.
Po zvaničnim podacima, na kraju prošle godine u RS bilo je ukupno 21.353 osoba koje su oboljele od dijabetesa. Od toga je 438 starosti do 18 godina.
U Fondu zdravstvenog osiguranja RS za Srpskainfo kažu da planiraju ponovo da organizuju sastanak sa predstavnicima udruženja osiguranika koji boluju od dijabetesa na kojem bi konkretnije razgovarali o eventualno uvođenju novog prava za oboljele od ove bolesti, poput senzora. Fond finansira nabavku insulinskih pumpi.
– Fond je u ovom periodu radio analize i procjene efekata uvođenja novog prava, jer smo i krajem prošle godine sa predstavnicima udruženja organizovali sastanak gdje smo se i dogovorili da se ponovo sastanemo u ovom periodu. Dakle, prema našim analizama, uvođenje novog prava iziskuje značajnija finansijska sredstva i trenutno smo fokusirani na pronalaženju mogućnosti i načina obezbjeđenja dodatnih finansijskih sredstava, a konkretnije na ovu temu možemo razgovarati nakon održanog sastanka sa predstavnicima udruženja – navode u Fondu.
Napominju da u kontinuitetu i u skladu sa finansijskim mogućnostima nastoje da prošire paket prava za ovu kategoriju osiguranika. Iako za sada, između ostalog, finansiraju trakice za mjerenje šećera, u Fondu su, kako kažu, svjesni dodatnih potreba ovih osiguranika i spremni su da u skladu sa finansijskim mogućnostima zdravstvenu zaštitu kreiraju i unapređuju u skladu sa potrebama osiguranika i zdravstvene struke.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu