Umjetnička djela u kojima je egzistencijalna zebnja nezaobilazna potka priče mijenjaju najčešće samo žanrovske forme. Kao da je oduvijek sve bilo poznato i kao da nismo ni u kakvoj prednosti u odnosu na prethodnike. Ljubav se nastavlja kroz patnju, sukobi ne jenjavaju, nema mišljenja i uvjerenja koje ne bi istovremeno bilo istinito i besmisleno jer zavisi od toga da li u njega zalazimo ili istupamo. Sve može biti tačno i potpuno nevažno.
Tako je u Beketovoj dramskoj učionici, u kojoj je nekoliko učenika, od toga jedan dolazi povremeno i jedan se stalno čeka. I upravo taj nedolazeći daje ton, smisao ili besmisao svemu što se u tekstu javlja. Pretpostavljam da ste se sjetili da je riječ o čuvenoj drami Čekajući Godoa irskog pisca Samjuela Beketa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Ova drama je prvi put izvedena 1953. godine u pariskom pozorištu Vavilon, i od tada ne prestaje interesovanje pozorišne i čitalačke publike za ovo djelo. U njemu, kako reče jedan francuski kritičar, dvaput se ništa ne događa, a ona služi kao ogledalo u kojem vidimo same sebe.
Piščevo pesimistično osjećanje svijeta ima svoj oslonac u ukupnosti političkih i društvenih dešavanja, ali u samom tekstu istorijska zbilja nije podupirač ni odnosima, ni radnji koja je fragmentirana, i koje gotovo da nema. Naime, u drami postoje dva čina preko kojih se realizuje poetika antidrame. Ona nema tendenciju uzvišenosti, junaštva i dramskog sukoba. Beket negira vrijednosti građanske drame zasnovane na razvijenosti radnje i intrigama, propagirajući pozorište šutnje gdje je riječ odraz besmisla koji se prelio iz nutrine. Struktura dijaloga nije bitna, bitna je njegova redukcija i parodijska nit. Odnosi među likovima se realizuju preko dva para: Vladimira i Estragona koji su skitnice, Poce i Lakija koji su u odnosu moći i podređenosti. Osjećanje nemoći i suvišnosti dato je kroz govor, opise likova i prostora. Govor je ruganje smislu, odnosi prijateljstva i podupiranja nepoznati su, a prostor je sveden na jedno drvo i rampu.
Jedan od likova to izražava ovako: Mi nismo svaki dan nekome potrebni! Zapravo ni sad nismo baš mi potrebni! Drugi bi to obavili isto tako dobro, ako ne i bolje. Povik što smo ga maločas čuli upravljen je cijelom čovječanstvu. Ali na ovom mjestu i u ovom trenutku čovječanstvo smo mi, htjeli mi to ili ne.
Život Beketovih likova je život bez cilja, bez ideja; dovoljna je neizvjesnost da ih održava u postojanju. Osjećanja su svedena na fenomen pažnje, bez suza i bez smijeha. Životna bujnost mogla bi biti samo smetnja, jer srce koje udara u ludom zanosu ili boli je izlišno. Umjesto lekcije o životnoj bujnosti i traganju za smislom, uči se lekcija rane otupjelosti i dokolice iz koje ne treba da izraste ništa, a to ništa možda je katarza našeg vremena, stoga kod Beketa jedino prolista drvo na kraju drame.
Mi potičemo iz dijela svijeta gdje se lako ogolimo pred drugima, gdje svako o svakom našto zna ili želi da zna, gdje je postojanje neke tajne rijetko a govorljivost je tautologija. Ova drama je suprotnost svemu tome. Drugarstvo je zasnovano na postojanju, likovi ne traže oslonac u drugom, nego prisustvo i poneku riječ da ih ne bi progutala tišina.
Emil Sioran je napisao, nakon nekoliko susreta sa Beketom, sljedeće: Otuda i osećaj kako bi njegov svijet, taj smežurani svijet na umoru mogao beskonačno da traje, čak i onda kada bi ovaj naš iščeznuo. Mi zaista imamo osjećanje da će Beketovi likovi nadživjeti vrijeme, da čekanje Godoa ide sa nekim paralelnim vremenom koje teče i pored našeg i koje nas svojim rubom obesmišljava. Tu ideju vremena u vremenu, trajanja u nestajanju nalazimo divno, poetski uobličenu i kod francuskih simbolista.
Beketa zanima fiks-ideja u koju bi sažeo očajanje i pustoš poslije Drugog svjetskog rata, bačenih atomskih bombi, gladi. Riječi nisu više bitne, pogotovo njihova gramatička struktura, dovoljan bi bio emotikon. I ta mučnina da se misao prevede u rečenicu ista je kao mučenička šutnja onih koji bi imali šta reći. Neizrečena stvarnost u tekstu postaje simbol, kao što su bjeline u japanskom slikarstvu. Beket je napisao: Ja nisam filozof. Čovjek može samo govoriti o onome što ima pred sobom, a sada je to isključivo pustoš. Ona je tu i treba je pustiti da uđe. Ovo što tvrdim ne znači da od sada neće više biti forme u umjetnosti. To samo znači da će forma biti nova i da će ta forma biti takve vrste da može da primi nered, a da ne ustvrdi da je taj nered u stvari nešto drugo. U toj pustoši i neredu, Beket svoje junake vodi u splin, iščekivanje koje se pretvara u rastuću dosadu i suvišnost vremena koje treba ubiti. Ono se ubija promjenama raspoloženja i krizama očajanja, a spas od takvih stanja je igra i govor – kakav god. MOŽDA, ključna je riječ njegovih drama.
Da li to znači da je pustoš privid i da je moguće naći izlaz iz metafizičkih ćorsokaka u sizifovskim poslovima ili u pojavama Godoa u obličju populističkih igrokaza, gdje se igra i pjeva u ritmu našeg lošeg ukusa. Beketov Godo je šamar takvom ukusu.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu