Kojim god jezikom govorili, svi gosti ostaju bez riječi, očarani veličanstvenim vodopadom, zelenilom, idiličnim dvorištima u cvijeću i potočićima, u kojima se praćakaju pastrmke. Još kad probaju domaći kajmak, rakiju, med i ledenu vodu koja se može piti direktno iz rijeke svaka riječ je suvišna!
Neke privuku i tajanstvene sedrene uvale, a neke manastir Rmanj, kojeg već šest vijekova, kao sjenka prati legenda o pobožnoj kraljici i njenom bolesnom sinu. Drugima za oko zapne zakorovljena Unska pruga, koja je do prije dvadesetak godina povezivala Mediteran i srednju Evropu, a maštu podstiče i zatvoreni tunel na kraju te pruge. Jer, s druge strane tunela prestaje bajka, a počinje – Evropska unija. Jedna od brojnih lokalnih legendi kaže da se iz tog tunela, noću, oglašava “drekavac”, ali to je već teško prevesti na engleski.
Nema prirodnih ljepota, samo šumetina i vodurina!
I dok rijeke turista promiču pored Une, najljepše među rijakama, mnogi Martinbrođani, rođeni i ostarjeli uz huku vodopada, posmatraju ih iz svojih dvorišta s neskrivenom dosadom, kao da se pitaju kud se zaputio sav taj besposleni svijet. Ovi stari momci, a u selu ih ima priličan broj, neodoljivo podsjećaju na legendarnog Pepu Bandića iz Ćopićeve “Osme ofanzive”. Mučio se Pepo u večernjoj školi sa sastavom na temu “prirodne ljepote mog zavičaja”, pa na kraju napisao: “U mom zavičaju nema prirodnih ljepota, samo vodurina i šumetina!”
I Dušan Reljić je stari Martinbrođanin, ali nije Pepo Bandić. Cijela njegova porodica, kaže, lijepo živi od turizma, ali se i narade: od maja do oktobra nema stajanja.
– Lane je vrijeme bilo lijepo, bilo je turista sve do novembra. Dolaze ribari, čak iz Amerike i Kanade. Gosti iz cijele zapadne Evrope, od Italije do Švedske, prošli su kroz naše imanje. Kažu, nigdje se ne naspavaju kao u našoj kući za goste, a 10 evra za prenoćište za njih je smiješna cijena. Za nas nije – kaže Dušan.
U dvorištu Reljića je sve skockano pod konac. Vodenica, jedna od posljednjih u selu, nekad čuvenom po vodenicama, pa plastenik s povrćem, potočić, uz koji se, ako je po volji, može popiti kafica, rakijica i domaći sok. Posebna atrakcija eko veš mašina, zvana “bučnica”, koja veš pere bez struje i deterdženta, samo snagom čiste planinske vode.
Nikad nisu sijali pšenicu, a nikad nisu bili gladni
Ovo malo selo, na ušću Unca u Unu, ima dugu i bogatu istoriju, mada je teško razlučiti gdje prestaje istorija, a počinje legenda. Države su nastajale i propadale, Martin Brod je opstajao vijekovima i uvijek nekako bio – na granici. U davna vremena ovdje su se susretali mlinari, čobani, monasi, vojske i ustanici… Hroničari su zabilježili da Martinbrođani nikad nisu sijali žito, ali nikad nisu bili gladni. Iz svih sela u okolini ratari su ovdje donosili žito u vodenice, a svaka je porodica imala jednu, ili čak dvije vodenice, pa su im ambari bili puni. U novijoj istoriji, sve do posljednjeg rata, carevali su željezničari. Iz dvadesetak kilometara udaljenog Drvara, ljudi su dolazili autobusima, da bi se u Martin Brodu ukrcali na voz. Prije rata Martin Brod je bio u sastavu partizanskog Drvara, danas pripada opštini Bihać i Unsko sanskom kantonu. Tako im zapalo po dejtonskim mapama!
Između jugonostalgije i vrućih krofni
– Prije rata smo ovdje imali matični ured, ambulantu, banku, poštu. Danas nemamo ništa od toga, ali smo poznati po raftingu, Uni i vodopadima. Dio smo Nacionalnog parka Una, pa imamo priliku da zaradimo od turizma – kaže Marija Reljić (42).
Ova energična domaćica je u Nacionalnom parku zaposlena kao recepcionerka i turistički vodič.
– Svako, ko hoće da radi, može nešto smisliti. Evo, jedna naša komšinica peče krofne. Ujutru ih napeče, pa tacnu u ruke i kroz selo. Dok se okrene, sve rasproda – kaže Marija.
Ponosni Martinbrođani kažu da imaju sve što normalnom čovjeku treba za sretan i miran život. Brine ih jedino što je djece sve manje. U selu ih živi svega devetoro: sedmoro đaka i dvoje predškolaca. A i oni, kad porastu, ko zna gdje će ih život odvesti iz čarobne zelene doline.
Arapi očarani vodom, Slovenci najbolji gosti
Martinbrođani kažu da su, baveći se turizmom, ne mičući se iz svojih dvorišta upoznali navike i mentalitet naroda iz cijelog svijeta.
– Kinezi imaju para, ali se uglavnom interesuju za suvenire. Arapi su očarani vodom. Ne žale platiti samo da sjede na placu i gledaju u vodu, a jedu uglavnom domaće voće i povrće. Italijani vole da popiju i pojedu. Slovenci su, ipak, najbolji gosti, oni ne žale potrošiti. Kad dođu kod nas, sve pokupuju: sir, kajmak, basu, voće, povrće, pekmez, med, domaće sokove – kaže Marija Reljić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu