Bajkovita Otoka oživi samo ljeti, da bi s jeseni ponovo utonula u čamotinju.
Ovo mjesto duge i bogate istorije i neizvjesne budućnosti, u ljetnjim mjescima je puno izletnika, koji uz ćevape ili pastrmku uživaju na terasama idiličnih restorančića na obali, ili u kupanju u Uni. Provedu ovdje dan, ili vikend, pa odu za svojim životima.
Ljeti se u Otoci okupi i dijaspora. Otočani, koji su već decenijama u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj… na “privremenom radu” sa kojeg se ne misle vraćati, ovdje provedu dio godišnjeg odmora – uz hladno pivo i priče iz mladosti. Pa onda spakuju kofere i odu za svojim životima.
– Nemojte me ništa pitati. I nemojte me slikati. Nisam ja za tog posla. Nemam vam šta reći. Moj stariji sin je već odselio u Sloveniju, mlađi, koji završava fakultet, samo čeka da uzme diplomu građevinskog inženjera, pa da krene za bratom. Supruga i ja ćemo ostati sami, da guramo dokle možemo i kako možemo – priča sredovječni mještanin, koji skelom prevozi turiste na jedan od otočića na Uni.
Skeledžija
Ada, sa uređenom plažom, igralištem za djecu i malim barom, vlasništvo je njegove porodice. Kupili je od države. Ali, džaba im što imaju svoj otok; ni tako bogato imanje nije potomke unskog skeledžije zadržalo u zavičaju.
Naš sagovornik je posljednji skeledžija u Otoci. A nekad ih je bilo, sijaset. Jer, skele i drveni unski čamci su vijekovima bili jedina vozila kojima su Otočani i putnici iz daleka prelazili s obale na obalu, prevozili stoku, hranu, građevinski materijal.
Iako je ovo područje bilo naseljeno još u rano rimsko doba, o čemu svjedoče i tragovi antičkih naseobina i grobovi rimskih vojnika, što su ih prije nekoliko decenija pronašli arheolozi, prvi drveni most na Uni u ovom je mjestu izgrađen tek krajem 19. vijeka.
Čelični most, koji je i danas u upotrebi, podignut je 1920. godine, u doba Kraljevine Jugoslavije.
I bez mostova ljudi su ovde živjeli: i u doba Rima, kada se mjesto zvalo Insula i bilo dio provincije Dalmacija, i nakon propasti imperije, kada su ušli u sastav Zapadnog rimskog carstva, i u ranom Srednjem vijeku, kad su ih napadali Huni i Avari i kad su se na Unu doselili Sloveni, i za Otomanskog i za Austrougarskog carstva.
Putevi
Države su se stvarale i propadale, a Otoka je opstajala. Jer, kud god istorija okretala, ovim je krajem, vijekovima, prolazio put koji povezuje Dalmaciju i Panoniju, Jadran i Podunavlje. Bivalo je tako i kad puteva, kakve danas poznajemo, nije bilo ni na mapi.
Danas, kada su magistralom povezani s Banjalukom i Sarajevom, te na sjever s Novim Gradom, Bihaćem i Evropskom unijom, putuje se samo u jednom pravcu.
– Otoka je doživjela egzodus, mjesto je ostalo bez mladih i djece, to je valjda cijena ove naopake tranzicije. Dok iz drugih mjesta mladi odlaze tek u kasnim dvadesetima, ovdje djeca napuštaju zavičaj već sa 14 ili 15 godina, kada odu u srednju školu u Bihać, ii neko drugo mjesto u BiH, ili čak u Hrvatsku ili Sloveniju – kaže mještanin Samir Halilović.
A kad kao mali maturanti odu za školom, najčešće se, kaže Samir, ne vraćaju.
– Evo, u ulici u kojoj ja živim nema nijednog djeteta. U osnovnoj školi u Otoci, sve je manje đaka – navodi on.
Kamp kolonija
Samir već godinama živi i radi upravo sa omladinom. On je menadžer “Kamp kolonije” (Camp Colony), programa za podršku prirodi, porodici i mladima, koji djeluje u Bosanskoj Otoci, a u sklopu Omladinskog centra “Nove nade” sa sjedištem u Bihaću.
“Kolonija” ima svoj kamp na Uni, na lokalitetu Otočka Polja, sa prirodnom pjeskovitom plažom, ribarskom kolibom, kućom i šatorima. Tu su i eko-bašta i voćnjak, amfiteatar, pozornica, igralište, a posjetiocima su na raspolaganju i bicikli, kajak i čamac, mini kuhinja i trpezarija, te ležaljke, roštilji i ognjište za logorsku vatru.
U ovom kampu se okupljaju mladi iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz dalekih država, od Australije do južne Amerike, Kanade, Južne Koreje, Japana…
– Samo ovog ljeta, od početka juna, u kampu je boravilo više od 500 mladih ljudi, koji su učestvovali u našim programima – kaže Samir.
Ovdje se, kaže, mladi podstiču na mobilnost i kreativnost, uče vještine iz dalekog svijeta, poput meditacije ili joge, njeguju zdrave stilove života, jačaju aktivistički duh i liderske sposobnosti.
Organizuju se u kampu i koncerti, izložbe, debate.
A sve to uz logorsku vatru i sportska takmičenja u prirodi, poznata kao “igre bez granica”.
Mozaik od kamena
Kamp je otvoren i za mještane u ozbiljnijim godinama, pa porodice ovdje mogu organizovati okupljanja, rođendane, godišnjice.
Posjetioci “Kolonije”, odakle god dolaze, imaju samo jednu “obavezu”: da iz svoje države ili grada, ili sa nekog drugog mjesta, koje im je drago, donesu bar jedan kamen. Sve što je u kampu izgrađeno napravljeno je od kamenja, donesenog iz ravno 23 države.
– Trebalo mi je 12 godina da skupim sav taj kamen i dovezem ga u gepeku svog automobila s jedne na drugu lokaciju – kaže Samir.
Optimista, kakvog nema nadaleko, tako sa omladincima, kamen po kamen, gradi mozaik ljubavi i prijateljstva.
Ali izvan kapija kampa stvarni život teče svojim tokom.
Tvrđava
Bosanska Otoka, kaže naš sagovornik, umire, zaboravljena od svih, pa i od svojih mještana.
– Ako pitate Otočane koliko u mjestu ima starih napuštenih tvrđava, malo će ko znati da ih imamo dvije. Ako pitate koliko je Otoka imala mostova i koliko ih je srušeno, niko neće znati – kaže Samir.
A posljednja otočka tvrđava, ostalo je zapisano, bila je “aktivna” sve do prvih decenija 19. vijeka. Prema službenom popisu Otomanske imperije iz 1833. godine, u Otoci je utvrda imala posadu i dva topa, a podno tvrđave je živjelo oko 300 domaćinstava.
Ova je tvrđava prepuštena zubu vremena, pa je propala. Ali, zato gradska džamija u Bosanskoj Otoci, mjestu naseljenom gotovo isključivo Bošnjacima, opstaje već 450 godina.
Ovo opstaje valja uzeti s rezervom, jer džamija u kojoj se danas Otočani mole bogu stara je jedva 20 godina.
Džamija
Džamija u Otoci je jedina islamska bogomolja u Evropi sagrađena na riječnom ostrvu. Iako su poplave u ovom kraju česte, džamija nikad nije poplavljena. Čuvaju je, valjda, Bog ili Priroda.
Ali je od ljudi niko nije mogao sačuvati. Rušena je, u ratovima, četiri puta.
Prva, drvena džamija na ovom mjestu napravljena je davne 1565. godine. Pa je srušena i spaljena, pa obnovljena, pa opet srušena, pa onda opet obnovljena…
Poslednji put Gradska džamija u Bosanskoj Otoci je minirana i do temelja srušena u posljednjem ratu devedesetih, kada su zaratili Srbi i Bošnjaci.
Obnovljena je 2001. godine, uz pomoć donacija iz Kuvajta. Sa minaretom visokim 47 metara, ova građevina je danas ponos i atrakcija Bosanske Otoke.
Sve manje stanovnika
Ali, vjernika je sve manje.
Po popisu iz 2013. godine, u Otoci, koja je nekad imala više od 10.000 stanovnika, živjelo je, zvanično, 3.220 ljudi.
Ali, od tada je mnogo vode proteklo Unom, i mnogo automobila i autobusa otišlo drumom ka Zapadu.
Da li će “Sloga” doživjeti stotu?
Jedna od znamenitosti Bosanske Otoke je i Fudbalski klub Sloga, jedan od najstarijih sportskih klubova u BiH. Osnovan je 1922. i dogodine bi trebalo da proslavi stoti rođendan. Samir Halilović, međutim, tvrdi da je pitanje da li će “Sloga” dočekati jubilej, jer zbog odlaska maldih ima probelma saigračkim kadrom.
-Drugi Otočani kažu da nikakvih problema u “Slogi” nema i da lokalni KUD “Mladost”, koji takođe baštini tradiciju dugu 94 godine, priprema bogat kulturno-umetnički program povodom stogodišnjice fudbalskog kluba.
Unska pruga
Bosanska Otoka je bila jedna od značajnijih stanica na čuvenoj Unskog pruzi. Gradnja ove pruge, koja povezuje Zagreb i Split i prolazi kroz BiH prateći rijeku Unu, počela je 1936, a završena 1948. godine, u doba SFRJ.
Unska pruga je zatvorena kada je izbio rat devedesetih. Od tada je bilo više pokušaja da se ona ponovo otvori, ali saobraćaj nikad nije trajno uspostavljen.
Jedno od “svečanih otvaranja” stare jugoslovenske pruge dogodilo se 11. oktobra 1998. godine, u organizaciji mirovnih snaga SFOR, upravo u Bosanskoj Otoci.
Ali, svečanost je bila i prošla, a željeznička stanica Otoka, koja je prije rata vrvjela od života, danas je skoro pusta, jer njome prolazi jedino voz na relaciji Sarajevo – Banjaluka – Bihać.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu