Ovako za Blic opisuje jučerašnju dramu koju je izazvala superćelijska oluja u Beočinu, Steva Hipik koji je sa suprugom i dvije kćerkice od dvije i 12 godina bio zaglavljen u šumi. I dalje u šoku, drhtavim glasom, on se prisjeća agonije kroz koju su prolazili nakon što su proveli dan na vikendici i rijeci. Prema njegovim riječima, sve se odigralo jako brzo, da niko nije mogao da pomisli da će superćelijska oluja biti jezivih razmjera.
Oluja se dogodila u sekundi
– Napolju je bilo lijepo vrijeme, nije bilo daška vetra. Jedan list na drvetu se nije pomjerio. Dogovorio sam se sa suprugom da ja parkiram čamac i vežem ga, a da ona i djeca odu po auto i pokupe nas. Čim sam auto vezao za obalu, sekund kasnije, krenuo je jak vjetar kakav nikada u životu nisam osjetio i vidio. Okrenuo sam se i vidio kako topola pada na jedan automobil. Počeo sam da trčim ka ženi i djeci. Prema njegovim riječima, drveće je padalo kao da ih neko siječe skalpelom, a scene su bile kao iz filmova o tornadu, možda čak i gore.
– Trčao sam niz obalu i uz nju. Dozivao sam ih, vikao, ali nisam mogao da ih nađem. Pola toga se ne sjećam jer sam samo želio da ih nađem, da su živi i zdravi, a strah mi je bio sve veći i veći. Drveće je letjelo, šuma je nestajala, a njih nije bilo nigdje – priča nam u jednom dahu sagovornik.
“Automobil je bio smrskan, mislio sam da su poginuli”
Prema njegovim riječima, tokom nevremena u jednom trenutku je ugledao svoj porodični automobil. Scenu koju je tada zatekao nikada neće zaboraviti.
– Automobil je bio potpuno smrskan. Sahranio sam ih kada sam vidio kola, mislio sam da je već gotovo, da su poginuli, mislio sam da je kraj. Taj osjećaj tuge i straha je neopisiv, meni života više ne bi bilo. Kada sam skrenuo pogled vidio sam suprugu i kćerkice žive i zdrave. Pritrčao sam kod njih. One su izašle iz kola neposredno prije nego što je drvo palo na auto. Možda minut prije toga – drhtavim glasom priča sagovornik.
On dodaje da su u toj agoniji vidjeli još jednu porodicu, koje je zajedno sa njima ubrzo potom izvukao iz šume vatrogasac Marko Kukuruzović, njegov školski drug.
– Kada sam ga vidio ja sam ga izgrlio i izljubio. Bio sam presrećan što ga vidim. Sve oko nas je bilo uništeno, velika katastrofa – priča naš sagovornik.
Šuma više ne postoji
Danas, dan kasnije, dodaje on, njegova žena je još uvijek u šoku i na lijekovima je za smirenje. Kćerkice su dobro i ne pričaju o oluji.
– Meni su noge sada loše, ligament sam povrijedio, i promukao sam, ali to nije ništa šta je moglo da se dogodi. Šume više nema, pala su drveća stara 30,40, 50 godina, a bager ne može ništa da uradi jer je jako loše stanje – dodaje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu