Stolački Hrvati i opštinska vlast pod vodstvom HDZ su, kao i ranijih godina, ignorisali ovaj praznik.
Ipak, počast za slobodu palim partizanima odali su i Hrvati – antifašisti iz Splita i Zagreba, koji su došli da podrže stolačke drugove.
Pridružila im se i delegacija SUBNOR iz Beograda, pa su u antifašističkom maršu učestvovali i Srbi, što bi bez “pomoći sa strane” bilo teško izvodljivo, pošto u Stocu danas, zahvaljujući rezultatima posljednjeg rata, živi manje od 200 Srba.
Ova crtica jasno oslikava kakav je odnos prema antifašističkoj tradiciji, ne samo u Stocu i Bosni i Hercegovini, nego i u cijelom eks ju regionu.
Zoran Pusić, lider Antifašističke lige Hrvatske, jedan je od onih koji već godinama dolazi na proslavu Dana oslobođenja Stoca od fašizma.
– Na tim proslavama se ističe ravnopravnost učesnika narodnooslobodilačke borbe, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Time se naglašava bitna razlika NOB od ratova devedesetih – kaže Pusić za Srpskainfo.
Ali, sve su prilike da su ratovi devedesetih potisnuli antifašiste na marginu, ili možda čak i u ilegalu.
Partizani su Stolac oslobodili 25. oktobra 1944. godine, dakle samo pet dana nakon oslobođenja Beograda i mjesecima prije nego što su fašisti istjerani iz Banjaluke i Sarajeva.
Ipak, Hrvati u Stocu nisu nimalo ponosni na ovu tradiciju. Oni imaju svoj dan oslobođenja: slave 13. jun, tačnije 13. lipanj, datum kada su 1992. u ovaj gradić umarširali vojnici Hrvatskog vijeća odbrane HVO.
Novi “oslobodioci” su 1992. srušili impozantni partizanski spomenik u centru Stoca, koji do danas nije obnovljen.
U Stocu je kasnije podignuta kamena Spomen knjiga, kao “prelazno rešenje” dok se “ne steknu uslovi” za obnovu partizanskog spomenika.
Danas, 26 godina nakon okončanja posljednjeg rata, stekli su se uslovi da nekoliko stotina antifašista, kako domaćih tako i gostujućih, jednom godišnje na Spomen knjigu polože cvijeće i vijence. I da se poslije toga mirno raziđu.
Iako ima dva dana oslobođenja, mnogi tvrde da Stolac ni danas nije slobodan grad.
Demir Mahmutćehajić, jedan od organizatora anitfašističkog performansa povodom 25. oktobra, čak tvrdi da je Stolac “jedan veliki koncentracioni logor”.
Na četrdesetak kilometara od ovog gradića, u Mostaru, koji je takođe bio jedan od simbola antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu, Partizansko groblje je često na meti vandala.
Svako malo na ovom groblju osvanu ustaški simboli i kukasti krstovi. A dešava se to i na mnogim drugim destinacijama u BiH.
Stotinak kilometara sjeverno od Mostara, na planini Makljen, prije 20 godina je miniran i srušen jedan od monumentalnih partizanskih spomenika posvećen čuvenoj Bitki za ranjenike, a poznat kao “Pesnica”.
Kukasti krstovi i ustaško U “krase” i ruševine ovog spomenika.
Rušitelji “Pesnice” nikad nisu otkriveni, mada lokalno stanovništvo tvrdi da “svi znaju” ko je to učinio i čija dvorišta krase mermerne ploče ukradene sa spomenika.
Istina, nisu svi spomenici antifašizma u BiH doživjeli ovakvu sudbinu. Neki su “samo” ruinirani i prepušteni propadanju.
To se desilo sa Spomen kompleksima Korčanica na Grmeču, Gararvice kod Bihaća i Vraca u Sarajevu, ali i mnogim drugim antifašističkim obilježjima.
Kako objašnjava Darko Karačić u studiji pod nazivom „Re:vizija prošlosti“, antifašizam je bio „jugoslavenski državni osnivački mit.“ Kada se raspala Jugoslavija, uslijedile su i „promjene u odnosu prema sjećanju na partizansku borbu“.
– Prenamjena memorijalnih centara i muzeja, zapuštanje i devastacija spomenika najvidljiviji su na područjima na kojima na izborima pobeđuje HDZ – navodi Karačić u ovoj studiji, koju je objavila Fondacija „Fridrih Ebert“ u BiH.
Karačić dodaje da su za „SDS i druge srpske partije“ patizanski spomenici bitni samo ukoliko podsjećaju na stradanje srpskog naroda. U tom smislu naročito „popularan“ monumentalni spomenik na Mrakovici na Kozari.
– Za SDA narativ o partizanskoj borbi prihvaćan je selektivno, u zavisnosti od toga koliko je on bio važan za promovisanje kontinuiteta državnosti BiH – navodi Karačić.
Veliko je pitanje koliko sve to ima veze sa istinskim antifašizmom.
U doba SFRJ je podignuto oko 15.000 spomenika u čast Narodno oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Mnogi od njih su danas ruine, a najviše ih je uništeno na području Hrvatske.
Kako navodi Irena Škorić, autorka višestruko nagrađivanog dokumentarnog filma „Neželjena baština“, u Hrvatskoj je u ratu devedesetih i prvih godina nakon tog rata uništeno oko 3.000 antifašističkih spomenika. A mnogi su devastirani.
Zoran Pusić kaže da danas u Hrvatskoj više nema masovnog rušenja partizanskih spomenika, ali da se oni koji su ranije već srušeni ne obnavljaju.
U međuvremenu, u javnoj upotrebi se sve češće pojavljuje ustaški pozdrav „Za dom spremni“, a tabla sa ovom „purukom“ osvanula je krajem 2017. čak i u Jasenovcu.
– Tabla je premještena je iz Jasenovca u Novsku i tamo stavljena, od svih mogućih mjesta, baš pored partizanskog groblja. Konačna zabrana tog notornog ustaškog simbola u Hrvatskoj je i idejno i civilizacijsko pitanje – jasan je Pusić.
Ali, ta „konačna“ zabrana ustaškog pozdrava se nije desila. Desio se, međutm, konačni kraj za neke partizanske heroje.
Spomenik Stjepanu Stevi Filipoviću, u njegovom rodnom Opuzenu, uništen je i uprkos vapaju malobrojnih hrvatskih antifašista nikad nije obnovljen.
Slika Stjepana Filipovića, koji je 1942. godine, pod vješalima, sa visoko podignutim rukama prkosio njemačkim okupatorima, obišla je svijet.
Replika ove fotografije, u prirodnoj velični, nalazi se u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku.
Ali, za njegove zemljake u Opuzenu Filipović, očigledno, više nije heroj.
Spomenik Stevi Filipoviću podignut je i u Srbiji, u Valjevu, gradu u kojem su ga fašisti objesili. Taj je spomenik i dan danas na svom mjestu.
Kako svjedoči političar i univerzitetski profesor Žarko Korać, u Srbiji nije bilo organizovanih akcija uništavanja spomenika iz NOB kao u Hrvatskoj, mada je bilo slučajeva vandalizma. Neki spomenici su, dodaje Korać, zapušteni i devastirani, ali većina njih je preživjela tranziciju.
– Razlog je jednostavan. Miloševićev režim je licemjerno računao na glasove bivših boraca koje je i dobio. Zato se trudio da se pokaže kao politički nasljednik NOB, sa svojom Socijalističkom partijom, kao partijom kontinuiteta sa antifašističkom borbom – kaže Korać za Srpskainfo.
Da se socijalisti u Srbiji i dalje drže tog „kontinuiteta“, svjedoči i to što je Ivica Dačić, predsjednik SPS, često jedini političar, koji prisustvuje obilježavanju značajnih datuma antifašističke borbe u Srbiji.
U Srbiji je, međutim, proces revizije istorije daleko odmakao, upozorava Korać. U mnogim školskim udžbenicima četnički pokret se prikazuje kao drugi antifašistički pokret, iako to“potpuno protivuriječi istorijskim činjenicama o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije“.
– U Srbiji je usvojen zakon kojim su izjednačena prava učesnika NOB i boraca takozvane Jugosovenske vojske u otadžbini. Zakon je usvojen na predlog SPO i, nažalost, uz podršku Demokratske stranke. On nikada nije primjenjen u praksi, ali ostaje kao politička činjenica formalne revizije istorije – navodi Korać.
Podsjeća i na neuspjele pokušaje sudske rehabilitacije Milana Nedića, predsjednika okupacione vlade u Srbiji.
– O Nediću se često piše sa dosta razumijevanja, pa je čak uvršćen u knjigu 100 najznačajnijih Srba, koju je uredio bivši predsednik SANU dr Dejan Medaković – podsjeća Korać za Srpskainfo.
Kako je Dodik prisvojio Mrakovicu
Od svih antifašističkim obilježja u BiH u najboljem stanju su monumentalni kompleksi Tjentište na Sutjesci i Mrakovica na Kozari, koji se nalaze u sklopu nacionalnih parkova. Ali, i oni imaju svoju tužnu priču.
Tako se na Tjentištu 2018. otvorilo ogromno klizište, koje je prijetilo da da proguta i Spomen kosturnicu u kojoj počivaju posmrtni ostaci 3.301 partizana, poginulih u Bitki na Sutjesci.
Ispostavilo se da je rukovodstvo Nacionalnog parka zaturilo građevinsku dokumentaciju, da o spomeniku niko nije vodio brigu i da su odvodni kanale posljednji put očistili inženjerci JNA 1986.
Spomenik na Mrakovici nije imao problema sa klizištem, ali jeste sa, kako ocenjuju pojedini antifašistički aktivisti, “okupacijom od strane političara”.
Tako Milorad Dodik rado dolazi na Mrakovicu i drži govore u kojima ističe da su antifašisti u Potkozarju bili jedino Srbi.
Tokom jedne takve govorancije, antifašistički aktivisti su pokušali da otpjevaju nekoliko partizanskih pjesama, ali ih je policija udaljila, sa obrazloženjem da “ometaju zvanični program”.
I posljednji veliki sabor SNSD održan je upravo na Markovici.
Komunikolog Mladen Bubonjić kaže da su ovakve interpretacije i upotrebe istorije “uobičajena praksa u društvima diskontinuiteta”.
– Radi se o relativizovanju uloge određenih grupacija u Drugom svjetskom ratu, kao i o revitalizaciji ideja o bespogovornoj pravednosti jednih na uštrb drugih – kaže Bubonjić za Srpskainfo.
Parizani podelili Sutjesku i Neretvu
Čak i partizane, koji su se u Drugom svjetskom ratu, rame uz rame, borili protiv fašista, uspjela je da podijeli postdejtonska politika u BiH.
SUBNOR Republike Srpkse i Savez antifašista i boraca narodno oslobodilačkog rata SABNOR BiH, već decenijama su na različitim stranama fronta, kada je u pitanju obilježavanje dvije najslavnije patizanske bitke: Bitke na Sutjesci i Bitke na Neretvi.
Partizani iz Republike Srpske, podržani od Vlade RS, smatraju da svako treba da obilježava bitku na “svojoj teritoriji”, pa to logikom Sutjeska “pripada” Republici Srpskoj, a Neretva Federaciji BiH.
Ipak, partizani iz Federacije BiH, očigledno ne pristaju na tu podjelu, pa se već decenijama Bitka na Sutjesci obilježava dva puta.
Jedan dan slave SUBNOR RS i Odbor Vlade RS za obeležavanje značajnih istorijskih datuma. Njima u goste dolaze drugovi iz Srbije i Crne Gore.
Drugog dana slave partizani iz Federacije BiH i njihovi gosti iz iz Slovenije, Hrvatske, i opet – Crne Gore.
Očigledno su i crnogorski antifašisti podijeljeni u dva fronta.
Posljednjih godina Sead Đulić, predsjednik SABNOR BiH, ulaže velike napore da se ove podjele prevaziđu, ali za sada bez uspjeha.
Vukojević: Za to postoje druga imena
Komunikolog Borislav Vukojević ocjenuje da ljudi koji gaje animozitet prema drugima nemaju pravo da govore o antifašizmu i deklarišu se kao antifašisti.
– Fašizam je mržnja prema drugima, nasilje prema drugom i drugačijem, pa ne vidim logiku u tome kada vodeći političari svojataju antifašističke korjene svog naroda. Tu ne bih pravio razliku po entitetima u BiH, stanje u Federaicji BiH nije ništa bolje nego u Republici Srpskoj. Neko ko je spreman da dio svoje zemlje nazove genocidnom tvorevinom ili jedan narod proglasi genocidnim, sigurno nije antifašista. Za to postoje druga imena – poručuje Vukojević za Srpskainfo.
Tamara Isaković: Lijepo upakovan fašizam
Fašizam, protiv kojeg se cijeli svijet borio i u jednom momentu istorije izborio, danas je ponovo na sceni, upozorava Tamara Isaković, predsjednica Udruženja antifašista i boraca NOR u Stocu.
Ona kaže da to nije problem samo Stoca, Hercegovine ili jedne političke partije, jer politiku koju javno propagira HDZ, baštine i mnogi drugi.
– Na prostorima bivše Jugoslavije fašizam danas sve više uzima maha, i to kao lijepo i stručno upakovan neofašizam, sve sa kvazidemokratskom mašnicom na vrhu – kaže Tamara Isaković za Srpskainfo.
Taj neofašizam, dodaje ona, ima sve bitne elemente fašizma, uključujući i ultranacionalizm, populizam, i antikomunizam.
– Istina, danas ne rade puške i bajoneti, ali je zato revizionizam otjerao antifašiste u ilegalu, kao da su se vratile maračne tridesete godine prošlog vijeka – kaže Tamara Isaković.
Ona podsjeća da u Udruženje antifašista i boraca NOR u Stocu, za razliku od mnogih „izmišljenih NVO“, ni od opštine, niti iz bilo kojeg drugog budžeta ne dobija ni marke, pa malobrojni stolački antifašisti o svom trošku putuju na partizanske godišnjice širom BiH, od Rudog do Mrkonjić Grada.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu