Zbirka kratkih priča naziva „Uvijek glavu gore“, autorke Ane Galić, objavljena je na samom kraju 2019. godine kao prvo izdanje. Izdavač je Udruženje za promovisanje kulture i mišljenja Sofia, Banjaluka, a recenziju su uradili Aleksandra Čvorović i Lamija Neimarlija, lekturu Nikola Dakić, a tehničku pripremu Miroslav Galić.
Situacije tipične za mladog čovjeka, a u kojima se donose važne odluke po dalji nastavak života jesu prve ljubavi, zaljubljivanja, izbor fakulteta ili loš izbor fakulteta; selidba u drugi grad ili državu zbog studija, prva zaposlenja i tome slično. Knjige i autori koji nam odgovaraju su na neki način putokaz ili mogući način poistovećivanja sa njima i načinom na koji oni rješavaju neke od pomenutih problema – objasnila je Ana.
Kako kaže, studenti imaju brojna pitanja u glavi i odgovore traže i u knjigama.
– I razgovor sa drugim ljudima, dijeljenje iskustva i traganje za svim mogućim načinima rješavanja naših pitanja rezultira donošenjem odluka koje mogu, a ne moraju biti, nešto što mladom čovjeku teško pada. U pitanju je odgovornost sa kojom se iz dječijeg svijeta prelazi u svet odraslih ljudi, a u tom svijetu se ponekad teško snaći – objasnila je.
Život žene
Njenu zbirku prožimaju ponajviše priče vezane za žene i njihov uzburkan društveni život koji uključuje snalaženje u ulozi djevojke, supruge, majke i radnice, ali i suočavanje sa neizlječivom dijagnozom i u konačnici sa smrću.
– Uloga žene u društvu danas je izazov. Recimo da ste odgojene kao ravnopravne sa drugim polom. U jednom momentu vam se nametnu obaveze kuvanja, peglanja, pranja suđa, brisanja prašine i ostalih zaista banalnih stari, ali koje ne radi drugi pol i vi se zapitate zašto je to tako. Nakon tih prvih iskustava o neravnopravnosti idete dalje kroz život gdje vam se nameće da istovremeno pronađete drugu polovinu sa kojom ćete začeti novu porodicu, posao ili fakultet. Onda ste postali dio porodice te se bavite odgojem djece, održavanjem kuće i domaćinstva ali i potragom za poslom koji je veoma zahtevan, uslijed vremena i napora koji trošite i ulažete u njega. Žene su razapete. Međutim, svaka žena za sebe gradi svoju sopstvenu priču. I zaista je teško strpati nas sve u jedan koš pa govoriti ovako je ili onako ili generalizovati. Žene u mojim pričama su one koje ovakve odnose dovode u pitanje, bune se i ne žele da prihvataju zatečeno stanje – objasnila je.
Prema njenim rečima, inspiraciju za pisanje nalazi onog momenta kada sve što je mori tog trenutka izbriše iz memorije, te se prepusti samom životu.
– Svaka osoba je jedinstvena, svaki trenutak koji proživimo se više ne vraća, svakim danom sve smo bliži našem kraju, a u međuvremenu i dalje smo u stanju nešto učiniti, naučiti nekoga ili od nekoga, stvoriti nešto što će ostati iza nas. To je ljepota života. Sve priče su naravno izraz i nekog mog stila, ali su bazirane na stvarnim događajima – dodala je.
Filozofija
Iako se bavi filozofijom, “izleti” u svijet književnosti ne predstavljaju novinu u svetu filozofije. U istoriji filozofije naićićemo na brojne primjere autora koji su se teorijski okušali na polju filozofije, a praktično u polju umjetnosti.
– Za mene, filozofija i književnost su kao lijeva i desna ruka. Mnogi autori su svrstani u književnike, ali pišu filozofski i isto tako postoje filozofi koji se kroz svoj opus odlikuju nevjerovatno poetskim stilom pisanja da se često i citiraju kao veliki književnici. Riječ je najprije o tome da je filozofija nauka, koja posjeduje svoju metodologiju, te se bez tog metoda ipak ne može govoriti o „pravoj“ filozofiji, zbog čega se naravno i danas mnogi filozofi sukobljavaju, dok s druge strane priče ne predstavljaju naučne radove. A još jedna razlika bi predstavljala ključni aspekt razlikovanja filozofije od književnosti – emocijama nema mjesta u posve racionalno utemeljenoj nauci, dok su emocije itekako važna karakteristika napisanih knjiških ostvarenja – objasnila je Ana.
Prema njenim riječima, povratna informacija koju dobija od čitalaca koji su već kupili i pročitali zbirku, jeste da je mahom čitaju u dahu, da je sve istinito što su pročitali, odnosno da se mogu poistovijetiti sa sadržajem.
– Zbirka im izaziva navalu teških emocija, sa kojima se veoma teško nositi. Obično preplaču dok dođu do kraja. Priče su posvećene mojoj majci Gospavi koja je život tragično izgubila u borbi sa rakom u martu 2014. godine. Ime knjige nosi naziv zadnje priče u zbirci. Ta priča predstavlja sažetak života moje majke, kojoj sam i posvetila knjigu. Ona je bila simbol borbe u mom životu, kao i ponosa i časti. Njen život nije bio lak, ali bi uvijek našla načina da njena porodica ne osjeti koliko teško je bilo nositi sav taj teret na svojim plećima – rekla je autorka.
Ana Galić diplomirana je profesorica filozofije i sociologije, trenutno na završetku magistarskih studija iz filozofije. Bavi se filozofijom, prevođenjem i izdavaštvom. Živi i radi u Banjaluci.
Emocije oslobađa kroz kratke priče
– Svaki bi autor za sebe rekao da je nešto švrljao od najranijeg djetinjstva. Vodio dnevnike ili one naše spomenare, pisao stihove prvim simpatijama, pa i kasnije sve do vremena kada je to već postajalo ozbiljnije, dok se ne počnu pisati radovi na studijama. Neke stvari su mi se dogodile, a da su ostavile na mene veoma veliki trag i to se u jednom momentu našlo na papiru. Kratke priče su bile format i prostor gdje sam na najbolji način mogla osloboditi svoje emocije. Poslije dvadeset prihvaćenih i objavljenih priča kako na međunarodnim konkursima, zbornicima, časopisima i književnim portalima odlučila sam da sve zajedno zaokružim i stavim tačku na taj period života – Ana Galić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu