Jedan od tih 220.000 bio je i, tada jednogodišnji Aleksandar koji za “Blic” otkriva kako je, prema priči njegovih roditelja, izgledao taj 4. avgust 1995. godine.
Imao sam samo godinu dana kada sam u majčinom naručju sa ostatkom porodice morao da pobjegnem iz doma gdje sam rođen. Cijela moja porodica ostavila je život i uspomene u jednom selu na Kordunu – započinje za “Blic” svoju priču Aleksandar čije je prezime poznato redakciji.
– Hrvati su napadali sa jedne strane, muslimani sa druge. Avioni su nadletali i granatirali, a JNA, kad je dobila nalog za povlačenje, tenkovima gazila sve što joj se našlo na putu. Gazili su žene i djecu, muškarce i starce. Kako su mi roditelji pričali, tih nekoliko dana koliko su putovali, izgedalo je kao da smo bili zarobljeni u nekoj kutiji iz koje su svi pokušavali da ugrabe vazduh da se ne bi ugušili, a jedini tračak nade bila je Srbija – priča Aleksandar.
– Majka mi je pričala da sam dosta smršao, imao ozbiljnih problema sa plućima, jednom rječju istaumirao sam se na tom putu. Jako dugo nisam progovorio, samo sam oponašao zvuke aviona i pucnjeve iz pušaka – dodaje on.
Nakon dvije godine života u ovom mjestu pored Novog Sada, stacionirali se i započeli novi život u Beogradu. Tu je odrastao, završio osnovnu i srednju, a potom i Višu školu.
– Prvi put sam se sa Olujom susreo u osnovnoj školi. Bilo mi je čudno što me svi nazivaju Hrvatom, kad ja to nisam. Djeca su zaključila da ja nisam njihov zbog mog naglaska koji sam pokupio u porodici i dugo sam se borio protiv tog odbacivanja. Kada sam prvi put čuo priču da smo preživjeli rat bio sam, u jednu ruku, tužan što smo prognani, a s druge strane srećan jer smo preživjeli. Na svu sreću, nikog nisam izgubio u ratu, na moju žalost znam dosta njih koji su izgubili nekog ili sve – kaže ovaj 24-godišnjak.
Kako su prolazile godine tako je, kako kaže, sve više Srba bilo donekle okrutno prema njima izbjeglicama.
– Ranijih godina, izbjeglice su imale svoju tarifu, Srbi svoju – ističe Aleksandar.
Na pitanje “Ko je on, kako se deklariše?”, Aleksandar ponosno, jasno i glasno kaže da je Srbin iz Republike Srpske Krajine. Na pitanje “Koja je njegova zemlja?”, on sa sjetom u glasu kaže da “živi u ničijoj zemlji”.
– Većina će reći da živi u ničijoj zemlji. Hrvati su nas odbacili na najgnusniji mogući način, a Srbi nas, barem tokom mog odrastanja, nisu najbolje prihvatali. Kad sam bio mali pitao sam majku gdje ja pripadam. Rekla mi je da pripadam Srbiji ili bilo kojoj drugoj zemlji, samo ne Hrvatskoj. Oni su nas protjerali i opet bi to uradili, tako mi je govorila. Ja sebe ipak vidim kao dio Srbije, ali mi je u neku ruku žao što se nismo ranije vratili u Krajinu – ističe on.
Aleksandar dodaje da su se jedino baba i deda, od njegove porodice, vratili u selo gdje je rođen.
– Bili su tužni jer je sve uništeno, zapušteno, zapaljeno, opustošeno, ali snašli su se. Okolina je pozitivno regovala, nemaju ni oni, a ni ja kad dođem da ih posjetim, problema sa Hrvatima – objašnjava.
Ovaj mladić ističe da u Krajini nema više života za mlade. Tamo sada žive stari koji su odlučili da ostave kosti jednog dana, tamo gdje su udahnuli život koji im je krvnički oduzet. Kako kaže, koliko god morbidno zvučalo, i on bi po stare dane isto to učinio.
Dodaje da se ranije nije toliko znalo o Oluji.
– Moja porodica se trudi da se ne prisjeća tih dana. Život ide dalje. Svakog 4. avgusta odemo do crkve i upalimo svijeće za dušu svih onih koji su stradali. Isto ćemo uraditi i ove ispred Crkve Svetog Marka – kaže.
Na pitanje “Da li je ljut na nekoga?”, Aleksandar ističe da je samo na političare kivan zato što su izdejstvovali da se ovako nešto dogodi.
– Ne mogu da budem ljut ili bijesan na ljude. Svako brani svoju državu, svako će da radi ono što mu vlast naredi. Vojnici su se odlučili za poziv da brane i služe svojoj otadžbini. Ni na koga ne upirem prstom, jednosatvno, niko te neće mrziti, ako ti ne mrziš – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu