Od juče se sve promijenilo, pa je tako i bezbrižno slanje djece u školu, o kojem se nije ni razmišljalo kao o nečem što bi moglo da bude problem, postao strah broj jedan svakog roditelja u Srbiji.
Roditelji su u najmanju ruku prestravljeni od mogućnosti da užas od gubitka djeteta na mjestu koje bi trebalo da bude najbezbjednije i gdje dijete provodi najveći dio svog radnog dana, može da se desi svakome. Bez ikakvog povoda, upozorenja i pretpostavke.
Koliko je zavladala panika i strah među roditeljima najbolje se vidjelo po reakcijama na društvenim mrežama, među kojima se najčešće ističu komentari kao što su: “Ne želim da pustim dijete u školu” ili “Kako sada da ga/je pustim da ide na nastavu?”.
Postojalo je i mnogo zahtjeva da se škole prije svega zatvore dok se ne osmisli bolji sistem obezbjeđenja, a koliko jutros mnogi roditelji su se odlučili ili da ne pošalju djecu u školu ili su ih iz bojazni ispratili na nastavu da bi se sami uvjerili da je bezbjedno.
Kad kažemo roditelji, mislimo i na bake i deke, tetke i teče, ujke i ujne, sve kojima je stalo do svoje djece.
Psiholog Radmila Grujičić daje savjet šta roditelji mogu da učine, kako da pomognu sebi da prevaziđu strah i sa mirom pošalju djecu u školske klupe.
– Generalno, kada se proživi traumatsko iskustvo, a to je upravo ovo jučerašnje bilo za sve nas, ono što je važno je da imamo na umu da život mora da ide dalje. Uprkos ovoj situaciji. I povjerenje mora da se vrati. Povjerenje u sigurnost, povjerenje u institucije, povjerenje u procedure i da se nešto radi da sve funkcioniše i da se stvari ne guraju pod tepih. Ne smije da se ćuti i da se njeguje tradicija da se “ne talasa”, da se vodi računa čije je dijete u pitanju kada postoji problem. Sada slijedi proces u kome smo svi pozvani da reagujemo i da pokažemo svijest i značaj o tome da se problemi ne guraju pod tepih i da se poštuje zakon i kažnjavaju činioci. I to je jedino rješenje da se povjerenje koje je sada krucijalno vrati, kako bi se roditelji izborili sa strahom.
Psiholog smatra da je povjerenje ozbiljno poljuljano i da je skrenuta pažnja na nešto što o čemu svi znamo i ćutimo.
– Svi dijelimo taj isti osjećaj straha i nemoći. I ja sa vama. I bijes i ljutnju. Juče sam čula da po školama roditelji uzimaju djecu ranije iz klupa i iz vrtića, danas čujem su danas roditelji po Beogradu dolazili da provjere djecu u školi, da vide da li su bezbjedna. Naravno da je ovo značajno potreslo sve nas i veoma je značajno da nešto naučimo iz svega ovoga što se desilo – poručuje psiholog i ističe da je ovo što se desilo u školi Vladislav Ribnikar pokazatelj da je društvo u ozbiljnoj krizi i da se suočavamo sa velikim poremećajem sistema vrijednosti:
– Svako ko je iole normalan o ovoj situaciji misli isto. Ne znam da li ima nekog ko misli da je sve u redu, da je ovo izolovan slučaj i da je u pitanju samo jedna porodica.
Važno je da roditelji obavijeste djecu da su tu da razgovaraju i da odgovore na pitanja o bilo čemu u vezi sa incidentom, uključujući njihovu sopstvenu bezbjednost. U redu je ne znati sve odgovore. Neka vaše dijete zna da nije samo u svojim osjećanjima, i kako god se oseća da je u redu.
Stručnjaci upozoravaju da problemi sa mentalnim zdravljem većine djece obično se rješavaju oko godinu dana nakon nasilja iz vatrenog oružja.
Dijete u tom periodu može da oseća strah ili zabrinutost za druge, da se boji drugog pucanja, da izbegava prijatelje ili društvene situacije, jede ili spava drugačije, bude manje sposobno da se fokusira, ima glavobolje ili bolove u stomaku, razgovara o događaju ili puno ili nikako, ima jake emocionalne ili fizičke reakcije na medije ili zvukove.
Kako da se ponašaju odrasli
I roditelji, i svi odrasli, takođe treba dase pobrinu za svoje mentalno zdravlje nakon nemilog događaja pucnjave.
Iz Klinike za djecu i omladinu Instituta za mentalno zdravlje poručuju da svi koji su pogođeni školskom pucnjavom moraju biti svjesni da je normalno da se osjećaju anksiozno, depresivno i traumatizovano.
Važno je potražiti pomoć i podršku kako bi se prevazišla ta trauma i izgradilo zdravije emocionalno stanje.
Pomoć može biti pomoć prijatelja i porodice, ali ako osjećate da to nije dovoljno, ne ustručavajte se da potražite i stručnu pomoć.
Razgovarajte sa drugima. Povezivanje sa ljudima koji se osjećaju isto, ili su bili pogođeni poput vas, može vam pružiti utjehu, piše Ona.rs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu