Voljeti Irmu Bejdić nije teško jer tamo gdje se dobra energija stvara i herojski se život rađa. Nov život u novom sloju, koji prekriva i ostavlja iza sebe onaj stari. Ako Irmu bojažljivo pitate kako je, naslućujući našom prostom, ljudskom, a samim tim i prostodušnom logikom, da se možda ne osjeća dobro, ona vam na to odsvira Šopenovu „Revolucionarnu etidu“ na klaviru. Neupućen slušalac možda ne bi u tome vidio neko ogromno postignuće. Ali ako ste u prilici da gledate kako ona svira, onda možete vidjeti da to čini samo jednom rukom, i to lijevom. I vi tada shvatite da se ona u svojoj koži osjeća sasvim dobro.
Kažu da kada napuštamo ovaj svijet, u njemu ostaje naše tijelo koje će istruliti, ali zauvijek ostaju tragovi koje smo ostavili na druge ljude. I niko neće otići dok svoju misiju ovdje ne ispuni.
Irma je bila prerano krenula i onda je odlučila da se vrati, jer je na granici između dva svijeta shvatila da njena misija počinje snagom volje koja može i brda da pomjera. I vratila se, ali je njen povratak značio preživjeti 30 ozbiljnih hirurških zahvata pod totalnom anestezijom.
Mnogi ljudi prežive jednu operaciju i godinama se kasnije sjećaju oporavka od anestezije kao izuzetno traumatičnog iskustva.
– Nisam klonula ni kad sam neslućene bolove podnosila, nego sam pravila planove za veće poduhvate i odlučila da bolove ostavim iza sebe – kaže Irma.
I izdržala je, ostavila iza sebe i realne i one čovjekovoj duši teže – fantomske bolove.
Kobna nesreća
A težak susret sa granicom ovog i onog svijeta desio se prije deset godina, kada je imala samo 22 i kada je mlada ekonomistkinja Irma, student master studija, teniserka i pijanistkinja, krenula, kao član odbora međunarodne studentske organizacije AIESEC za Bosnu i Hercegovinu, da predstavljala svoju zemlju na Kongresu u Keniji.
– Tokom studijskog putovanja dogodila se kobna saobraćajna nesreća autobusa koji je prevozio učesnike i koju sam, na iznenađenje svih, preživjela – prisjeća se.
U teškom stanju, nakon što je izgubila desnu ruku i zadobila teške povrede lica i glave, hitno je evakuisana u Minhen. Stručnjaci Gradske bolnice u Minhenu uspjeli su da spasu i rekonstruišu Irmino lice. Oporavak je trajao nekoliko godina i zahtjevao je 30 velikih operacija.
Za to vrijeme nije dozvolila sebi da pati niti da joj mišići i moždane ćelije atrofiraju od dugotrajnog ležanja.
– Dala sam puno povjerenje svojoj lijevoj ruci i rekla joj: „Slušaj, sad sve od tebe zavisi.“
Išlo je to do mjere da je u zavojima i pod teškim bolovima učila gradivo master studija, bila u kontaktu sa svojim profesorima sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, polagala ispite preko Skajpa, a potom definisala, uradila i jednom rukom otkucala svoj magistarski rad. Prilikom prvog povratka u Sarajevo odbranila je tezu i nedugo zatim upisala još jedan master.
Irma danas skija, ponovo igra tenis, vozi bicikl i svira klavir. I sve to radi tiho, nenaglašeno, s lakoćom kao da baš tako treba i kao da je baš tako jedino moguće.
– Tokom pandemijske izolacije naučila sam francuski jezik i upisala sam doktorske studije – kaže.
Sve je moguće ako ste otvorenog uma
Student je doktorskih studija u Austriji. Već godinama je zaposlena i svoja znanja nesebično dijeli. Proteklih godina je u više navrata bila govornik na konferencijama svjetskog ranga. Dvije od tih desile su se u Beču i Istanbulu, na kojima je govorila kako su granice samo imaginarni horizonti koje sami kreiramo.
– Sve je moguće ako ste otvorenog uma. Tad možete shvatiti i da se nesreća koja vam presječe put možda desila s nekim većim ciljem i razlogom i da nema mjesta samosažaljenju, ukoliko je vaša životna misija da budete primjer, uzor i motivator milionima mladih – priča ova hrabra mlada žena koja je razumjela da je njena misija da osnaži druge.
Intenzivna liječenja i rekonstruktivne operacije trajali su dvije i po godine u kontinuitetu u Minhenu, ali je sam proces trajao ukupno sedam godina, koliko je po nekoliko puta godišnje išla na nove etapne zahvate. Taj košmar u koji je upala, kako kaže, pomogao joj je da hrabro ostvaruje svoje snove.
– Ponekad mi je smetalo kad ljudi, ovozemaljski, grešni i prostodušni, želeći da postave neko susretljivo pitanje o mom zdravlju, zapravo to učine nespretno, pa pitaju: „A kad ćeš opet u Njemačku?“, ili prosto pretpostave da nisam dobro ili da nije logično da jeste dobro. Onda pokušam da im objasnim šta znači ravnopravnost, jednakost – kaže.
I to je ono što uvijek želi da znamo – da postoji let s jednim krilom, i to maestralan let. Let koji vas ostavlja bez daha, jer dok Irma svojom jedinom, lijevom rukom svira „Revolucionarnu etidu“ na klaviru i čini to virtuozno, i sam Šopen bi rekao isto što i za sebe: „Gdje ima duše, tu je i srce moje.“
Svu tu snagu i volju za životom crpe iz spoznaje da je njena misija, zbog koje je jedva ostala na zemlji, da donese vrlinu, koja se samo iz patnje tako veličanstvena rađa. Nekom čitav život prođe, a ne osjeti njegovu punoću. Nekom je samo iskra života dovoljna da od nje napravi moćni oganj. Nije do života, do nas je, piše ŽenaBlic.
Autor teksta: Sanja Hajdukov
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu