"REALNOST LOGORAŠA JE BILA JEZIVIJA” Nataša Drakulić o filmu "Dara iz Jasenovca"

Dok se još uvijek čekuja premijera filma “Dara iz Jasenovca”, reditelja Predraga Gage Antonijevića i scenaristkinje Nataše Drakulić, stigla je vijest da je pravo na prikazivanje ovog značajnog ostvarenja otkupila američka kompanija “101 Studios”.

– Izvršni direktor te uspješne kompanije Dejvid Glaser, čovjek impresivne radne biografije, pogledao je film i on je ostavio veliki utisak na njega. Mnogo nam je drago što će on biti naš američki distributer, a zahvaljujući njegovom ugovoru sa “Univerzalom”, imaćemo i svjetsku distribuciju – priča za Blic Nataša Drakulić.

Znači li to da će američka premijera biti prije beogradske?

– Američka premijera se očekuje u januaru. Beogradsku smo od zakazane 22. oktobra ove godine, pomjerili na godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša, 22. aprila sljedeće godine. Možda se desi i ranije ukoliko epidemiološka situacija u zemlji bude stabilizovana. Veliki je ovo film i niko od nas ne bi volio da tada ne bude prisutna većina članova ekipe, a posebno mislim na djecu i glumce iz Republike Srpske, koji su izuzetni. Među njima nema nikog a da nije imao porodično nekog ko je bio u Jasenovcu i to je velika tuga, ali zato je ono što su dali ovom filmu svojim rolama – neprocjenjivo. Film trenutno igra tamo gdje je srce Srbije – u Gračanici. Žao mi je što nisam tamo.

Šta konkretno ova distribucija znači za srpsku kinematografiju?

– Najvažnije je da ovaj film vidi što više ljudi na svijetu, da sazna da su ustaše jedine imale logore za djecu i kroz šta su ta djeca prolazila. Ovaj film posvećen je svim žrtvama Jasenovca.

Kakav je film, s obzirom na to da je tako teška tema i kako mislite da će to publika doživjeti?

– Nije ovo lak film, pun je bola i neprebola, ne možete da ne zaplačete, a onda samo pomislite da je to ipak samo film, a da je realnost logoraša bila još jezivija. I to je ono najstrašnije.

Smatrate li da će film napokon otvoriti neka pitanja i dati tražene odgovore koji se decenijama guraju pod tepih?

– Hoće sigurno, ali mi smo spremni na to. Trebalo je mnogo hrabrosti ući u sve ovo uprkos napadima sa mnogih strana, one sa hrvatske strane smo očekivali i očekujemo, ali ima i ovde onih kojima ovakav film, nažalost, ne odgovara. Naročito su agresivni ovih dana u vezi sa našom prijavom za izbor srpskog kandidata za Oskara. Pretpostavljam da moraju da opravdaju novac dobijen za svoje filmove na fondovima u regionu. Ne razumijem kako se Boga ne boje oni koji ne priznaju tu surovu tragediju i sve žrtve. Jedan od preživjelih logoraša, danas, nažalost, i on pokojni, mi je rekao: “Preživio sam, sagradio novi život ne znam kako, ali puno puta sam se pokajao što sam preživio jer imam utisak da nikome nije stalo da se zna o onom što je tamo bilo”. E, to najviše boli.

Šta vam je u stvaranju ovog filma najteže palo?

– Najteže je padalo to što znate da se sve to dešavalo i u realnosti i da je bilo i mnogo strašnije. Bilo je teško snimanje, potresno za sve ispred i iza kamere, ali znali smo da radimo nešto uzvišeno. I za koga radimo – za nezaborav svih jasenovačkih žrtava.

Smatrate li da će prikazivanje filma bar donekle ispraviti nepravdu koja je prisutna već decenijama?

– Vjerujem da hoće. I nadam se da ovo neće biti jedini film na ovu temu jer smo to dužni kricima jasenovačkih žrtava. Oni još odjekuju iako su decenije prošle. Traže svoj mir.