Jedno od najpoznatijih i najčitanih imena regionalne književnosti bio je specijalni gost Prvog festivala književnosti „Imperativ“, za koji ga vežu mnogo dublje veze od onih na relaciji pisac-promoteri.
Putnik i moderni nomad rođen u Brčkom 1972. godine, najveći dio života proveo je u lutanju na relaciji Norveška-Balkan, a njegove knjige “Dnevnik jednog nomada”, “Nigdje niotkuda”, “Tvoj sin Haklberi Fin” i druga djela izazivaju jednaku pažnju na svim jezicima bivše Jugoslavije.
Bekim je za Srpskainfo tokom gostovanja u Banjaluci govorio o “Imperativu”, knjigama, književnim i muzičkim uticajima, odisejama širom svijeta i o tome zašto Norvežani ne mogu shvatiti duh Balkana.
Nedavno si najavio da se opraštaš od promocija i druženja sa čitaocima jer si „umoran od svega toga“, ali evo gostovao si na „Imperativu“?
Pogazio sam obećanje, a razlog je samo jedan, ljudi koje stoje iza „Imperativa“. Sa jedne strane imam na “Imperativu” i neku funkciju umjetničkog direktora, gde sam savjetovao oko organizacije i koncepta festivala, davao preporuke za neke autore koji su gostovali na festivalu, učestovao sam na panelu oko književnosti i položaja pisca i slično. Sa druge strane kompletna ideja ovog festivala nastala je iz mog druženja sa Sanelom Babić i ostatkom ekipe oko udruženja „Imperativ“, koja je počela organizacijom mojih promocija u Banjaluci sa njihove strane i to je danas, prije svega iskreno prijateljstvo. Generalno sam pristao i zbog činjenice da festival ne liči na većinu drugih književnih festivala, ima zanimljive programe poput „Note i slova“, ili kreativnih radionica za djecu. Takođe, sajam knjiga nije prevelik i ne liči na vašar knjiga, već na jedno normalno opušteno druženje pisaca i čitalaca. Neka vrsta demifistikacije pisaca i pisanja, posebno želje nekih krugova da se od književnosti pravi neka visoka umjetnost nedostižna za obične smrtnike, što je meni u startu odična ideja.
„Imperativ“ je na neki način dokaz da ljudi ipak vole čitati knjige?
– Laž je da ljudi ne vole čitati knjige. Ljudi vole čitati, jer knjiga ne bih opstala uz sve moderne tehnologije da nije tako. Samo treba ponuditi nešto kvalitetnije od jeftine zabave, jer se danas svaki koncept umjetnosti pokušava prodati pod plaštom zabave, što je po meni greška i potcjenjivanje čitalaca.
Rođen si na prostoru, gde se pisci često prisvajaju kao „naši“ ili „njihovi“, najčešće od strane onih ljudi koji knjige ne čitaju. Čiji si ti pisac norveški, bosanski, hrvatski…?
Ko god kupi moju knjigu, njegov sam pisac. Jeftin sam, ali teška su vremena za pisce, treba i nas razumjeti.
Nekadašnji nomadi su išli za plijenom ili stadima, za čim se kreću moderni nomadi poput tebe?
– Isto kao i stari nomadi. Samo što se plijen danas zove novac, a pisci se kreću trbuhom za kruhom. U tom smislu smo stigli i u Banjaluku, jer smo prepoznali novo tržište, koje je zanimljivo za književnost, jer se nalazi na jednom specifičnom mjestu negdje između Beograda i Zagreba, a istovrmeno gravitira jednom i drugom, te se malo takmiči sa Sarajevom, i veoma je otvoreno za susret sa jednim širim književnim tržištem.
Masu čitalaca intrigira iskrenost u tvojoj prozi na temu poroka, seksualnosti i porodičnih odnosa, uz neizbježno pitanje: “šta je stvarnost, a šta fikcija?
– Iskreno, počela su me nervirati pitanja na tu temu, zbog čega sam počeo govoriti, da je sve istina. Piše u knjizi, znači istina je (smijeh). Moj život i moje pisanje su isprepleteni. Za mene ne bih imalo smisla pisati da moj život nije u vezi sa mojim pisanjem. Poredim to sa vajarstvom. Kipar mora imati neki početni materijal, kamen ili glinu, neku sirovinu iz koje nastaje njegov kip. Moj život je za mene književna sirovina. Uzmem ono zanimljivo, izbacim ono dosadno, ubacim nešto što mi je zanimljivo, kako bih iz te sirovine izvukao moje pisanje. Nešto slično Hičkokovom shvatanju filma kao života lišenog dosadnih dijelova, gdje uopšte nije važno, šta je tačno a šta nije, ako je zanimljivo za čitanje. Književnost nije matematika, jedan plus jedan je dva, mnogo je to komplikovanije. Treba mi 500 stranica da kažem nešto, a na kraju nisam siguran da li sam uspio u tome.
Sa druge strane tvoje pisanje posebno u “Tvoj sin Haklberi Fin“ dirljiva je oda tvojim književnim uzorima od Hugo Prata i Serđa Bonelija preko Hamsona, Kiša, Andrića do Marka Tvena?
– Ostalo je to malo u drugom planu zbog samog naslova, koji je direktan omaž Marku Tvenu i njegovom čuvenom romanu, iako se kroz cijelu knjigu provlači neskriven omaž brojnim autorima koje volim čitati. Ernest Hemingvej je rekao da su „Pustolovine Haklberi Fina“ najveći američki roman, s čim se slažem u velikoj mjeri, ali iskoristio sam ovaj naslov zbog činjenice da ja imam neku teoriju u kojoj istoriju književnosti dijelim na dva osnovna modela. Jedan je „Ilijada“,a drugi je „Odiseja“. Gdje je „Ilijada“ osnova za neku vrstu državotvornih romana, koji se bave velikim herojskim temama koje postaju nacionalni kanoni, dok je „Odiseja“ osnova za neku vrstu pikarskih romana u kojima glavni junak luta i sreće se sa raznim dogodovštinama poput Don Kihota ili Mister Noa. Očito je da je moje pisanje u vodama „Odiseje“, kao pisanje Marka Tvena i da je lutanje njihova osnova, tako da čisto sumanjam kako će se na mome pisanju izgraditi neki nacionalni mit (smijeh).
Koliko je rokenrol uticao na tvoje pisanje, jer u momentima tvoja proza izaziva isti efekat kao kada se slušaju recimo „The Clash“ ili „Smiths“?
– U duši sam i dalje panker. Iako se danas dosta rjeđe vraćam panku kao muzici, taj stav pobune protiv establišmenta i dalje je ostao dominatan u mom životu i radu. Albumi „Paket aranžman“ ili „Pariz, Rijeka, Teksas“, muzika „The Smiths“ itd, za moje pisanje jednako su važni kao Andrić ili Hamson. Moja generacija pisaca rođenih početkom 70-ih, možda je i posljednja generacija, koja se sjeća bivše Jugoslavije i njenog ekonomsko-kulturološkog zenita u 80-im. Kako je pisac po vokaciji nostalgičar, jer piše u velikoj mjeri o onom što je proživio i vremenima koja su prošla, tako će i moja generacija pisaca zauvijek biti djeca Novog talasa, ne samo zbog direktne upotrebe muzike ili stihova iz pjesama tog vremena, već i zbog pogleda na svijet koja su usađena sa estetikom toga doba i te muzike.
Norvežani ne shvataju Balkan
Živiš razapet između skandinavskog racionalizma i balkanskog iracionalizma. Šta nastaje kao produkt te veze?
– Dobijaš moje pisanje. Mi shvatamo njihov racionalizam, ali one ne mogu shvatiti naš iracionalizam, bez obzira koliko se trude. Oni ne mogu shvatiti čak i naše psovke, koje su uvijek genitalije, glagol i članovi porodice, što je njima nerazumljivo, a o ostalom da i ne pričam.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu