Zabava

"GLASNI SMO KAO ITALIJANSKA PORODICA!" Anđela Jovanović sa roditeljima na setu serije

Uvijek nasmijana i lijepa Anđela Jovanović glumi u seriji “Švindleri” na RTS, gdje tumači lik Sofije Ignjatović, a oca i majku joj glume roditelji Dragan Jovanović i Branka Pujić.

"GLASNI SMO KAO ITALIJANSKA PORODICA!" Anđela Jovanović sa roditeljima na setu serije
FOTO: MINA ŠARENAC/PRIVATNA ARHIVA

Bilo je super naći se na setu sa roditeljima jer ionako malo vremena provodimo zajedno. Već četiri, pet godina živim sama. Dosta sam radila i oni rade, pa nam je svaki zajednički trenutak dragocijen. Lijepo je raditi sa njima. Mislim da smo nas troje kao porodica koja se bavi glumom jako profesionalni i da se poštujemo kao kolege, što mislim da je najvažnije za bilo koju vrstu rada. Poštujem Branku i Dragana, kao što poštujem sve ostale starije kolege i trudim se da naučim od njih što više, jer je to cijela poenta. Za mene je najvažnije bilo da učim i smatram da sam jako dobar učenik. Definitivno sam neko ko voli da uči – kaže za Blic Anđela Jovanović, koja je drugi master upisala u Londonu za TV i filmsku glumu.

Da je od roditelja naslijedila talenat za glumu to svi znaju, ali ono što je bitno jeste da su je roditelji vaspitavali da prije svega bude čovjek i da nikada ne odstupa od svojih moralnih načela koje je od njih upijala.

– Kada me neko pita kako je odrastati sa poznatim rodteljima, ja ne znam šta da kažem. Ne znam kako je odrastati u drugačijoj situaciji. Meni je ovo normalno i jeste normalno. Moram da priznam da smo strastveni sve troje. Glasni smo. Mi smo kao italijanska porodica. Kao da smo iz njihovog filma. Od njih sam dosta toga naučila. Najviše što cijenim kod roditelja jeste njihova čistota duha i uma i što su uvijek bili svoji i dosljedni i nikada nisu činili nešto zarad nekog profita. Nisu imali zadnje namjere šta god da su radili u životu. I ja se time vodim. A ono što cijenim sa profesionalne strane kod njih jeste što nikada ne potcjenjuju gledaoce, ne rade bezvoljno, nisu malodušni i uvijek idu punim srcem sa nekom mišlju da će ti ljudi koji gledaju uživati pored ekrana i da će im to nešto donijeti. Prosto ne potcjenjuju gledaoce i ne smatraju ih glupima. To je lijepa osobina koju bih ja da imam kao glumica, i da se trudim da uvijek iznova budem bolja. Da se poredim i takmičim sama sa sobom – objašnjava ona.

Iako nikada nije imala teške momente koji bi je slomili, Anđela priznaje da su rijetke situacije kada je plakala.

– Uvijek pokušam da problem riješim sama i smatram da je na kraju dana najvažnije kako ja osjećam da treba da bude. Ako baš imam neki problem za koji nemam rješenje ili ga ja ne vidim jer sam subjektivna, onda se eventualno povjerim nekome. Često pričam sa roditeljima, bakom i dekom. Oni su ljudi koje smatram najmudrijima u mojoj okolini i volim da sa njima podijelim razmišljanja. Nismo porodica koja se žali. Više smo da otvaramo teme, razgovaramo. Kada imamo problem, trudimo se da sagledamo zašto je taj problem nastao i da nam to bude neka lekcija – smatra ona.

S obzirom na to da Anđela studira u Londonu i da je daleko od roditelja, upitali smo je da li se čuju i da li se plaše za nju zbog situacije u svijetu.

– Daleko smo fizički, ali psihički smo tu negdje u komšiliku. Nije to ništa strašno i neizdrživo. Bilo je mnogo gorih stvari u svijetu. Ne treba biti razmažen i žaliti se na trenutnu sutuaciju, barem za sebe kažem. Trudim se da ne budem razmažena. Samo mi je drago da sam na neki način naučila šta mi je u životu važno i bez čega ne mogu da živim, a bez čega mogu a mislila sam da ne bih preživjela. Hvala bogu na ovim pametnim spravama pa mogu preko video poziva da vidim baku i deku, mamu i tatu, prijatelje i da barem tako komuniciram – ističe ona.

Jedva čekam da se vratim u moj Beograd

Na pitanje kako London u kojem živi funkcioniše ovih dana, Anđela kaže da je dozvoljeno da se izlazi napolje zarad fizičke aktivnosti, ali da joj nedostaje rodna gruda.

– Fizički sam mnogo aktivna tako da mi to znači da mogu da izađem napolje, da šetam i treniram u parku. To mi je važno, kako fizički tako i psihički. Ovdje se otvara sve, samo što je jedino drugačije što nema ljudi u gradu u kojem je uvijek vrvilo. Grad je toliko bio preopterećen i od gužve po gradu nisam toliko stvari vidjela. Sada sam uspjela da vidim i parkove koji su prazni, predivne zgrade, trgove. Sada sam imala priliku da upoznam grad i da se na neki način zaljubim u njega. Ali ipak mi nedostaje Beograd. On je moj omiljeni grad i jedva čekam da se vratim – kaže sjetno Anđela.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu