Tako je i u vikendu iza nas episkop Grigorije, opraštajući se od Eparhije zahumsko-hercegovačke, a pred odlazak na službu u eparhiju u Njemačkoj, opisivao u bjesedama poslije liturgije.
Govorio je jednostavnim jezikom razumljivim svima, šta je ljubav prema Crkvi, svetiteljima, Bogu, svom narodu i susjedima, prema Hercegovini. Ono što možda nisu rekle vladičine riječi, dopisale su suze naroda koji se okupio da se oprosti i jedna vladikina kada je pogledao ka prepunoj crkvi.
Posljednji put kao episkop zahumsko-hercegovački, vladika je na Svetog Vasilija ostroškog i tvrdoškog služio u subotu u Mrkonjićima, a nedjelju u Blagaju kod Mostara.
U selu Mrkonjići u kome živi 11 ljudi, a gdje je na mjestu rodne kuće Svetog Vasilija podignut hram, slila se Hercegovina. I crkva u Blagaju bila je mala da primi Srbe iz Mostara, Žitomislića…
Sad ćemo opet početi plakati, pa će opet biti sramota – kaže vladika okupljenom narodu. A hercegovački Srbi, muškarci i žene, iako ponikli na kamenu, ne skrivaju suze. Vladika Grigorije nije bio samo episkop koji je služio liturgiju, on je kažu, njihov brat, njihov domaćin u Hercegovini, piše Blic.
– Ovih dana svi smo počeli da tugujemo, kao da je neko umro, jer ja idem na službu u Njemačku. Ali braćo i sestre, dolazi bolji čovjek od mene, svetiji čovjek od mene, blaži čovjek od mene i čovjek koji se bolje moli Bogu od mene. I nema razloga za strah, za zebnju. Ima samo razloga da jedan drugoga krepimo i jedan drugoga snažimo. Brat brata, sestra sestru, susjed susjeda, onoga drugoga čovjeka koji nije pravoslavac da poštujemo kao biće Božje. Sveti Vasilije se raduje što mi poštujemo druge – poručio je vladika Grigorije, nesebično opisujući novog episkopa zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, monaha Tvrdoša, koji je izabran na vladičin prijedlog za nasljednika.
Juče u Blagaju kod Mostara vladika je besjedio i da se u zemlji Svetog Save i Svetog Vasilija ne može biti slijep, ni slabić ili kukavica i poručio narodu da bude otvorenih očiju na putu bogočovjeka.
– Pomognite svom novom vladici i on će vama. Da budete hrabri kao do sada i da budete narod Božji, da gradite neizgrađeno i ja ću koliko mogu pomoći kao što to čine ljudi sa svih strana koji su otišli iz Hercegovine. Ali nisu otišli srcem – poručio je vladika Grigorije.
Episkop Grigorije poslije 25 godina službe u Hercegovini odlazi u Eparhiju frankfurtsku i svenjemačku, koja je u kolapsu, bankrotu i rasulu. „Frankfurtske vijesti“, novine srpske zajednice u Njemačkoj, prenijele su oduševljenje tamošnjih Srba i sveštenstva zbog dolaska vladike Grigorija.
Kao što je „Blic“ pisao, vladika iza sebe ostavlja uređenu Eparhiju zahumsko-hercegovačku, a sam se javio da ode u njemačku eparhiju u kojoj niko nije željeo da službuje zbog lošeg stanja.
Patrijarh Irinej je to potvrdio rekavši da vladika Grigorije ide da bi tamo bilo sređeno stanje jer on zna da radi.
Besjeda Episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija
Draga braćo i sestre,
Požurio sam iz Beograda kako bih stigao u svoje milo Trebinje i bio danas ovdje, sa vama, u Mrkonjićima. Pomislio sam da je to najbolje i najprikladnije mjesto da zahvalim Svetom Vasiliju, ocu i vladici hercegovačkom! Molim i vas, dobri Hercegovci, duhovni potomci Svetog Vasilija, da u ovom času zajedno sa mnom zahvalite Svetom Vasiliju!
Sveti oče Vasilije, blagodarim za ovih 25 godina sveštenstva u tvojoj svetoj Hercegovini! Hvala jer me nijednog časa nisi ostavio samog! Pomogao si mi da s tobom pogled usmjeravam ka Hristu a svojim životom si me učio da jednovremeno primam udarce i blagosiljam.
Svojim blagoslovom si me pokretao i podsticao da volim susjede, ljude druge vjere i nacije, jer si i ti tako činio i činiš! Uputio si me da budem pastir pastirima, da ljubim i poštujem svoje sveštenike i satrudnike. Ti si mi pokazivao da treba da se radujem tuđoj sreći i napretku, i još više si me upućivao da, koliko god i kad god mogu, blago spustim ruku na rame bolnih i nemoćnih. Tvoj pogled i oči su me pokrenuli da s radošću gledam ova polja, rijeke, jezera i gore, i da ih doživim kao svoje, kao tvoje, kao Božje te da ih osjetim i vidim kao dar, kao sliku, kao pjesmu! Od tebe sam naučio da mi srce zaigra kad ugledam dijete i da mi utroba zatreperi kad vidim vitke i prelijepe mladiće i djevojke, s divnim umnim i blistavim očima! Da se radujem svakom čovjeku; da se topim od miline u razgovoru s našim plemenitim staricama i starcima. Da uživam i blagodarim na čudesnim plodovima ove zemlje, na vinu, voću, povrću; da gledam i mirišem naše trave!
Naučio si me, sveti oče, da se ne plašim zmija i škorpija; da volim sunce i tugujem tiho kada pada kiša. Naučio si me da se ispovijedam Trebišnjici, Neretvi, Bregavi, Zalomki; da cijenim i volim Orjen i Prenj, Zelengoru, Morine i Lebršnik! Ohrabrio si me da pjevam na Čemernu i Pridvorici; da tiho plačem u Žitomisliću i Prebilovcima! Da Mostarom šetam otmeno kao Šantić, da volim Trebinje slično Dučiću! Da nikad ne zaboravim, kada sam u Dubrovniku, Vladislaviće i Boškoviće; da podjednako poštujem gorštake i poljake! Ti si me učio da su svi ljudi braća, da je Crkva majka, da je Bog prijatelj i Otac i Svedržitelj!
Danas sam došao u ovo tvoje i naše selo, u tvoj i naš dom, u ovu crkvu, da s ovim narodom podijelim blagodarnost i da izrazim neizmjernu zahvalnost zbog svih blagodati kojim si me darovao, sveti! Ako si ti, pastiru i učitelju, imao potrebu i volju, iz bilo kojih razloga, da napustiš ovu zemlju i da radi žrtve i molitve odeš u hladnu pećinu, shvati i mene, sveti prethodniče, što sad idem u hladnu tuđinu, jer vjerujem da, s tvojim blagoslovom, mogu pomoći našem rasijanom narodu! Da im mogu pokazati da je naš Bog Hristos svuda, i da si ti sa nama, ma gdje mi bili!
Sveta crkva, ti i ovaj narod na tvoj tron uskoro postavljate našeg divnog oca Dimitrija iz tvog i našeg Tvrdoša! A vi se, draga braćo i sestre, pomolite da novu službu i žrtvu otac Dimitrije ponese i iznese uz pomoć Svetog Vasilija jer drugačije u Hercegovini i ne može da bude! Budite mu, vi hrišćani, prijatelji, saputnici i satrudnici! Budite mu ono na šta ste pozvani, narod Svetog Save i Svetog Vasilija, narod Božji! Molim vas najponiznije i svim srcem da se molite i za mene Svetom Vasiliju, da ostane uz mene i na mom novom putu i u mojoj novoj službi i žrtvi.
Vrlo je moguće da je ovo drvo, braćo i sestre, zasadio Sveti Vasilije, ali se nije pod njim odmarao. Otuda i mi treba da razumijemo da se čovjek rijetko kad odmara i hladuje pod drvetom koje je sam zasadio. Takva je, valjda, pravda! Ne treba da vam kazujem da sam pola života proveo s vama. Možda je i suvišno napominjati da mi pola srca ostaje ovdje i da ću se vratiti jednog dana da ovdje umrem jer se ne mogu sahraniti u bijelom svijetu samo s onom drugom polovinom!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu