U želji da podsjetimo i neke mlađe generacije možda upoznamo sa učenim ljudima koji su živjeli, radili i stvarali u Banjaluci, i kao takvi ostavili trag u istoriji grada, Srpskainfo će svake sedmice objaviti po jednu biografiju velikana ovog grada.
Seriju tekstova pripremamo u saradnji s mladim književnikom Milošem Štrkićem, koji je nedavno objavio i drugo izdanje knjige “Velikani grada na Vrbasu”.
Salomon Haim Poljokan
Gospodska ulica još pamti vrijeme kada su u njoj bile smještene veleljepne radnje koje su odisale dobrotom i radom njihovih vlasnika banjalučkih Jevreja.
Pričati o uvaženim sugrađanima a ne pomenuti djelić njihove bogate istorije ne bi bilo pravdeno. Jevreji naše prostore naseljavaju u 16. vijeku, tražeći utočište i mir na prostorima tadašnje Otomanske imperije. Kao ljudima vičnim mnogim zanimanjima, sa „zlatnim rukama“, ondašnje vlasti dozvoljavaju njihovo naseljavanje. Nakon aneksije BiH, Austrougarska postaje još sigurnije mjesto za jevresku zajednicu. U tom periodu u BiH, a samim tim i u Banjaluku, dolaze aškenazi, grupacija Jevreja porijeklom iz Njemačke, Poljske i Rusije, koji, zajedno sa sefardima, porijeklom iz Španije i Portugalije, tada veće zajednice, mijenjaju dotadašnji život grada.
Sefardski ladino i aškenaski jidiš, srpski i „šareni turski“ jezik svakodnevno su se mogli čuti na banjalučkim ulicama, prilikom trgovine ili običnog razgovora.
A kada pričamo o trgovini i Jevrejima, nikako ne možemo da zaobiđemo porodicu Poljokan. Najpoznatiji izdanak ove trgovačke porodice je Salomon Haim Poljokan, sin uglednog banjalučkog trgovca i posjednika hadži Rafaela (Rafe) Poljokana.
Rođen je 15. avgusta 1879. u Banjaluci, koja je tada brojala nešto manje od 10.000 ljudi. Kako se navodi u austrougarskom popisu, Banjaluka je bila treći grad po veličini. Pored Salomona, Poljokanovi su imali još dva sina – Jakoba i Isaka, kao i kćerku mezimicu Matildu.
Salomon 1907. godine osniva tgovačko preduzeće i kreće dobro utabanim stazama svoga oca. Salomonova kuća bila je u samom centru grada, oslonjena svojim lijevim krilom na hotel „Palas“. U njenom prizemlju nalazila se prostrana trgovačka radnja. Kako se u radnju ulazilo preko širokih stepenica, odnosna basamaka, narod, uvijek spreman da daje imena i krštava po svojoj volji, prozva radnju „Poljokan na širokim basamacima”.
U braku sa suprugom Micikom (Mici) Salomon dobija sina Rafaela i kćerku Sarafinu (Šarika).
Baveći se trgovinom, uživajući u porodičnoj harmoniji, porodica Poljokan spokojno je provodila dane u Banjaluci sve do 1940. godine, koja je naslutila tragična dešavanja koja će se odigrati ne samo u gradu na Vrbasu ili u Evropi, već i u čitavom svijetu.
Masakr
Prohladno sedamnaesto oktobarsko veče bilo je za starog trgovca Poljokana obično kao i sva ostala. Zaključavši vrata svoje radnje, otišao je u „Palas“, gdje ga je očekivalo društvo. Uz koju časicu ljutoga pića i dim oporog duvana sati su prolazili kao minute. Kad je sat na crkvi otkucavao 12 časova, Poljokan je bio u kući i spremao se na počinak. Ujutro je služavka Marica došla da probudi gazdu i zatekla potresnu sliku. Stari Poljokan ležao je u lokvi krvi, dopola svučen, sa tri uočljive rane na telu.
Zahvaljujući listu „Pravda“, koji je posvetio jedan članak ovom događaju, Banjalučani su bar nešto saznali o ubistvu. Sve drugo ostala je tajna!
Policija je po dolasku ustanovila da to nije bilo jedino ubistvo. Ulazeći u spavaću sobu policija zatiče beživotna tijela Poljokanovog sina Rafaela i supruge Micike, iz kojih je još tekla krv. Uviđajem je utvrđeno da su ubice u kuću ušle iz dvorišta, popevši se preko pomoćnih objekata na terasu, a odatle prvo u Poljokanovu sobu, pa zatim i u spavaću. Ubice su dobro bile obaviještene o rasporedu soba, a po ranama koje su zadali Poljokanovima vidi se da su bili profesionalci i u tom smislu.
Prve sumnje bile su usmjerene na najbliže komšije.
Sumnja je pala i na mesara Mirka Kovačića, ustašu i desnu ruku stožernika Viktora Gutića. Kovačić je bio član ustaškog Izvanrednog narodnog suda u Banjaluci, što se navodi u studiji „Ustaški stožer za Bosansku Krajinu“ uglednog profesora Milana Vukmanovića. Za rata je bio poznat po otimanju srpske i jevrejske imovine.
Vlasti su pokrenule istragu, ali ovaj slučaj nikada nije dobio epilog. Ostala su samo nagađanja.
Po dolasku ustaških vlasti ovakva ubistva bila su dio svakodnevice. Nove vlast nije zanimala sudbina sitnog banjalučkog trgovca, predstavnika predratne buržoazije, te su zaokupljeni izgradnjom nove države ovaj zločin gurnuli u fioku da stare (ne)prežaljene rane ponovo ne bi otvarali.
Novo prezime
Na mjestu današnjeg parkinga i hotela Palas se nalazila džamija i kuća sa fotografije.Kuća je pripadala najbogatijoj jevrejskoj porodici Poljokan o čijem surovom ubistvu,koje se desilo u toku noći 1940.,sam već pisala.Kuća je izgrađena prije1880.a srušena poslije zemljotresa1969. pic.twitter.com/D8z9dWWHG6
Marijana Malisanovic (@MarijanaMalisa1) September 9, 2019
Salamon Levi (Poljokan) je prvi od sefardskih Jevreja došao u Banjaluku 1863. iz Sarajeva i sa sinovima Bohorom, Rafom, Isakom i Dudom formirao veliku porodicu, koja je obilježila grad za sva vremena i bila poznata i van granica BiH.
Kao dijete je nesretnim slučajem izgubio jedno oko, zbog čega su ga prozvali Poluokan, te mu je uz prezime Levi dodato i Poljokan. Vremenom je prezime Levi sasvim potisnuto, a ostalo je samo Poljokan.
Poljokanov park
Još jedan ugledan izdanak poznate banjalučke jevrejske porodice Poljokan svakako je hadži Isak, uspješan trgovac, vlasnik trgovine „Poljokan pod lipom”, koju su Banjalučani tako nazvali zbog lipe koja se nalazila pored radnje.
Međutim, on će ostati najpoznatiji kao vlasnik zemljišta na kome se i danas prostire jedan od simbola grada na Vrbasu – Poljokanov park.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu