Ovaj vitalni penzioner svakog jutra rano ustaje i zalijeva cvjetnjak na obližnjoj savskoj obali, pored svoje kuće. Isto čini i kasno naveče, kako velike vrućine ne bi naškodile cvijeću.
Zasadili su ga gradski komunalci, a djed Stipo, kako ga oslovljavaju komšije, preuzeo je brigu o cvjetnim betonskim saksijama na najljepšem gradiškom šetalištu.
Ovo cvijeće mi je stalno u pameti. Čim se probudim, razmišljam o bujnim i raznobojnim cvjetovima. Prije šest sati, na jutranjoj svježini, natočim po nekoliko kanti vode i zalijevam cvjetnjak. Iščupam i po neku travku, ne dopuštam da to bude neuredno, ali pazim i da, ne daj bože, neko ne ukrade ili ošteti cvijeće – priča Stipo iznoseći svoju opsjednutost biljkama i odlučnost da u desetoj deceniji doprinese izgledu životne sredine.
– Dok zalijevam cvijeće, uvijek narod nailazi, zastaje, razgovaraju sa mnom… I njima je drago kada vide kako je cvijeće lijepo, kako napreduje. Neki mi i čestitaju. Kažu, vidjeli smo da je cvijeće pored tvoje kuće uvijek zaliveno, pa smo vjerovali da to radi neka mlada gospođa, zaljubljenica u ruže i vrtove. Sada smo iznenađeni kada vidimo djedu od stotinu ljeta da to radi i održava – prepričava Stipo Vonić svoju svakodnevicu, prenosi razgovore sa komšijama i prolaznicima, tumači njihove reakcije.
Hvali i omladinu koja, veli, uvijek s njim ljubazno razgovara, pita da li treba pomoći, donijeti vodu ili uraditi nešto drugo kako bi cvijeće bilo što ljepše.
– Svako od mještana, čije su kuće pored Save, trebalo bi da pomogne, da ne dozvoli da se cvijeće osuši ili zakržlja zbog manjka vode. Kod mene svakodnevno dolaze zet Momir i kćerka Ljilja Đurić, pomažu mi u svemu, nude se da oni i zalijevaju cvijeće umjesto mene jer su shvatili da ja to volim. Još sam zdrav, ljekaru ne idem, osim što ponekad svrati Ruža Jarić, pa malo porazgovaramo o zdravlju i životu. U glavi su mi još svi klikeri na broju i zato nikome ne dozvoljavam da umjesto mene zalijeva i održava cjvetnjak – odlučan je djeda Stipo.
Najsrećniji je, veli, kada posao završi, sjedne pored cvijeća i posmatra kako se iznad Save budi ljetnje jutro, ptice cvrkuću, lipa miriše, a narod žuri na posao.
– Današnja omladina mi se dopada zato što je kulturna, ima strpljenja da porazgovara sa starijima. Niko naveče na savskoj obali, pored moje kuće, ne galami, ne stvara buku, djevojke i mladići sjede i pristojno razgovaraju. Niko cvijeće ne dira, ne kvari… Kada vidim da se slikaju pored ovog cvijeća, to je za mene najveće priznanje, osjećam se važnim, korisnim u ovim starim danima – opisuje Stipo svoje emocije podstaknute uređenim savskim kejom i nepreglednim cvjetnjacima.
Trgovina kod Stipe
Stipo Vonić je poznat u Gradiški po dugogodišnjem trgovačkom stažu i ljubaznom odnosu prema kupcima. Dvije decenije je bio poslovođa samoposluge na Senjaku, pored starog hrasta.
Penzionisan je prije tri decenije. Prodavnica u kojoj je radio promijenila je mnogo vlasnika ali stanovnici Gradiške i sada kažu da je to trgovina kod Stipe.
Trgovac od dvanaeste
Stipo je trgovinom u porodičnoj kući počeo da se bavi u dvanaestoj godini, prije Drugog svjetskog rata. Rođen je 13. februara 1927. godine, a penzionisan istog datuma 1988. godine.
On je najstariji trgovac u Gradiški, sa 40 godina radnog i 31 godinom penzionerskog staža, ali pripravnik u cvjećarstvu, šaljivo je zaključio, rekavši da se zbog toga osjeća mladim, srećno i zadovoljno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu