Za pokušaj delegitimacije ideološki konotiranog javnog diskursa dovoljna su ova četiri koraka.
Jezička nepreciznost
Uzmimo na primjer vijest objavljenu u jednim dnevnim novinama, koja glasi: “Svaka druga žena zlostavljana”. Konsekventno tome skrivena poruka glasi: svaki drugi muškarac je nasilnik. Ova idolatrija ne stoji jer se zna (u socijalnoj psihologiji) da se statstički udio poremećenih u ukupnoj populaciji kreće oko 2 odsto.
Logička neispravnost
Uzmimo na primjer jedan od uobičajenih, a posve trivijalnih tekstova o nasilju nad ženama koji zloupotrebljavajući rodno-polnu senzibilnost ideološki i manipulativno strukturira percepciju savremene žene (Stanislava Šakota, O nasilju nad ženama, 16. februar 2019, lični blog). Naime, neurotična i opsesivna histerija savremenih žena zasniva se na zahtjevu za slobodom izbora ali koja istovremeno i ujedno uključuje svaku imunizaciju od odgovornosti proistekle iz tog izbora.
Sloboda izbora savremene žene nije sporna, ali ona uključuje odgovornost za vlastite postupke. Izbor partnera je lična odluka to je akt lične slobode. Stoga, posljedice tog izbora su lična stvar, a ne društveni problem. Prosto, ko je kriv za to što je osnovni kriterij savremene žene prilikom izbora partnera materijalni status partnera, a ne kvaliteti partnerove ličnosti?
Istorijska neutemeljenost
Feministička ideologija, kao i svaka druga totalitarna ideologija, u cilju obezbjeđivanja svoje neupitnosti, mora da falsifikuje svaki mogući istorijski podatak kako bi smanjila emancipatorski prostor pobune. U tom smislu prisjetimo se nakratko samo vlastite tradicije. Petar Petrović Njegoš u “Gorskom vijencu” opisuje naricanje omanje grupe Crnogoraca, koji su prilikom obračuna sa brojnijim Turcima greškom ubili neku ženu. Zašto bi žalili gubitak žene ako ona nije vrijedna? Neko laže: ili feministkinje ili Njegoš.
Marko Miljanov u “Primjerima čojstva i junaštva” opisuje susret pripadnika dva bratstva koja su u zavadi i koji jedni drugima ne samo da opraštaju dug u krvi nego i poklanjaju zlato, nakit i sablje kako bi omogućili nekom siromašnom nesretniku da „otpusti zlu ženu“. Zašto ako je maskulinarna pravoslavna patrijarhalna tradicija nasilna prema ženama? Opet neko laže: ili feministkinje ili Marko Miljanov.
U pravoslavnoj teologiji žena ima viši ontološki status od muškarca jer se žena (Djeva Marija) javlja kao posrednik Božje intervencije u palo čovječanstvo te na taj način i kao uslov spasenja palog muškarca. Kome onda treba ravnopravnost? Opet neko laže: ili feministkinje ili Sveto pismo.
Svakodnevna praksa
Osnovni problem feminističkog diskursa o ravnopravnosti polova počiva u tome što on sam nije ravnopravan. Moje lično iskustvo razvoda braka može poslužiti kao studija slučaja.
Naime, dok nasilje nad ženama čine muškarci, doista u mnogo manjoj mjeri nego što se to u javnosti iz ideoloških razloga predstavlja, nasilje nad muškarcima, osim što je mnogo veće nego što se to u javnosti iz ideoloških razloga predstavlja, po karakteru je dvostruko. Njega vrše kako žene (ekonomsko i emocionalno nasilje) tako i institucije sistema – npr. centri za socijalni rad (sistemsko nasilje).
U postupku pokušaja mirenja bračnih partnera kod Centra za socijalni rad Banjaluka, stručno i ovlašteno lice koje je vodilo postupak načinilo je niz krivičnih i prekršajnih djela koja su naknadno, ali bezuspješno prijavljena kako direktoru Centra tako i drugim nadležnm institucijama, i to: kršenje zakonom predviđenog roka za okončanje postupka od strane službenog lica koje vodi postupak, kršenje procesnih prava od strane službenog lica koje vodi postupak, odbijanje službenog lica koje vodi postupak da dopise relevantne za postupak uvrsti u predmet, falsifikovanje izjave stranke u postupku od strane službenog lica koje vodi postupak, falsifikovanje asocijativnog testa projekcije kome je bilo podvrgnuto malodobno djete od strane službenog lica koje vodi postupak, diskriminacija po rodnoj osnovi od strane službenog lica koje vodi postupak, seksualno uznemiravanje u prisustvu malodobnog djeteta od strane službenog lica koje vodi postupak, nedostavljanje zapisnika po okončanju postupka od strane službenog lica koje vodi postupak, pisanje izjave suprotnoj strani u postupku od strane službenog lica koje vodi postupak, svjesno i namjerno kršenje prava na neograničeno uspostavljanje ličnih odnosa s djetetom od strane službenog lica koje vodi postupak, višestruko prikrivanje krivičnih djela emotivnog i ekonomskog nasilja u porodici od strane službenog lica koje vodi postupak itd.
Zaključak
Ako znamo da je suština fašizma negacija drugog kako bi se obezbijedilo vlastito samoprisustvo, onda feminizam ne možemo odrediti drugačije do kao fašističku ideologiju koja negacijom muškaraca nastoji obezbijediti samoprisustvo žena. U suštini, feminizam je zapravo najveći neprijatelj žena, jer prirodu i suštinu ženskog, koja je u svakoj tradiciji oduvijek bila duhovna, kroz koncept slobode kao političke, a ne ontološke kategorije, svodi na političko-ideološku dimenziju.
Borba za poboljšanje društvenog položaja žena kao takva logički ne može biti sporna budući da žene čine više od polovine ukupne populacije te je stoga poboljšanje njihovog društvenog položaja zapravo poboljšanje opšteg društvenog stanja u cjelini, a naročito poboljšanje društvenog položaja djece.
Međutim, sporna je feministička ideologija, koja, stasala na logici ciničnog uma, politički i ideološki monopolizuje „autocentričnu brigu o ženama“ na takav način da se u svakodnevnom životu sa stanovišta feminizma muško-žensko odnošenje nužno pojavljuje kao patologija.
U tom smislu je Žan Bodrijar u knjizi „Savršeni zločin“ već poodavno diskreditovao ovu fašističku ideologiju primjećujući šaljivo da će uskoro i spermatozoid biti optužen za nasilje nad jajnom ćelijom.
(Nemanja Đukić, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu