On ističe da su podsticaji sami po sebi podrška proizvodnji, ali oni ne razvijaju proizvodnju, već je čak u nekim situacijama i unazađuju.
Kako podići obim i konkurentnost poljoprivredne proizvodnje?
Ta se konkurentnost postiže, prije svega, primjenom znanja i tehnologija. Jedini način razvoja poljoprivrede je primjena novih znanja. Ono što se spozna na univerzitetima, fakultetima, institutima ili zavodima, mora naći svoj put do poljoprivrednih proizvođača jer poljoprivreda nije samo privredna grana već je i naučna djelatnost. Svaki dan na hiljade naučnika radi na razvoju novih sorti i hibrida, te novih zaštitnih sredstava, i sve to mora biti primjenjeno u poljoprivrednoj proizvodnji.
Koje projekte smatrate prioritetnim za realizaciju u ovoj godini?
Naš je prioritet da ove godine što više sredstava usmjerimo u kapitalne investicije koje podrazumijevaju nabavku traktora i mehanizacije, te izgradnju objekata, nabavku opreme i svega onog što nije tekuća proizvodnja. Kroz poboljšanje tih uslova i nabavku bolje i modernije opreme efikasnije se podržava poljoprivreda, nego ako date podršku po kilogramu, litri, hektaru i slično.
Koji su najveći izazovi sa kojima se suočava agrarni sektor?
Uvijek je najveći izazov kako biti konkurentan i parirati uslovima u kojima je jako teško ograničiti promet roba i usluga. Dakle, moramo biti konkurentni u uslovima liberalnog tržišta što znači da moramo proizvesti više, jeftinije i bolje od proizvođača iz drugih država. Na žalost, naši proizvođači još uvijek nisu konkurentni u brojnim sektorima. Primjera radi, naš ratar u RS proizvede 4 ili 5 tona pšenice na jednom hektaru, a onaj u Mađarskoj čak sedam ili osam tona pšenice. Ratar u Mađarskoj to proizvede jer ima bolji kvalitet zemljišta, bolju mehanizaciju, veće površine, bolju tehnologiju, bolje sorte i slično. Mi sad želimo da što više pažnje posvetimo našim proizvođačima, da ih edukujemo kako da budu konkurentni u uslovima kada kupac bira jeftinije, a istog kvaliteta. Naravno da onaj koji proizvede više po hektaru može spustiti cijenu i lakše prodati svoje proizvode.
Kako zaštititi domaću proizvodnju i da li je moguće zabraniti uvoz u vrijeme kada dospijevaju domaći proizvodi, kao što to često traže poljoprivrednici?
Smatram da su proizvođači u pravu kada se žale na neaktiviranje mehanizama zaštite domaće proizvodnje jer oni postoje i propisani su zakonima, tako da se mogu aktivirati, ali još nisu. Ne trebamo da se povlačimo pred drugima već treba da štitimo sebe i svoje proizvođače. Ako imamo situaciju da imamo isuviše svoje robe, kao što smo imali prošle godine u voćarstvu kada je bio enormno bogat rod, nelogično je da se u toj situaciji uvozi jabuka iz Poljske. Treba aktivirati te mjere onda kada postoji potreba i kako je to propisano određenim zakonima i pravilnicima. Ono što nama nedostaje je tržišni informacioni sistem jer da bi aktivirali mjeru moramo imati jasan pokazatelj da su cijene na tržištu narušene. Naše ministarstvo je ranije u više navrata iniciralo aktivnosti na uspostavljanju tržišnog informativnog sistema i nadam se da ćemo to pitanje riješiti.
U prošloj godini je bilo mnogo pritužbi od strane ratara i proizvođača jagodičastog voća, prevenstveno malinara, zbog niske otkupne cijene. Da li ima naznaka da će ove godine biti drugačije?
Iako ne možemo uticati na to, mi se uvijek uključujemo i pokušavamo bar da razgovaramo s tim ljudima i da ih povežemo sa otkupljivačima. Cijenu diktira tržište. Postoje čak neka tijela na nivou BiH koja zabranjuju dogovaranje cijena da se ne bi stvarao monopol. Mi imamo neke mjere kojim pomažemo ratarima kada je u pitanju pšenica. Podržavamo njihovu proizvodnju sa 200 KM po hektaru, kao i po kilogramu otkupljene pšenice. To je najveća podrška u okruženju.
Takođe, podržavamo i proizvođače maline kroz više mjera, kako kroz nabavku sistema za navodnjavanje, tako i kroz otkupnu podršku. Svaki proizvođač maline koji je, primjera radi, prošle godine proizveo kilogram maline, dobio je od Vlade RS 0,30 KM za taj kilogram. To su velika sredstva. Kada je u pitanju ova godina, teško možemo pretpostaviti kako će se tržište kretati. Još uvijek su velike zalihe smrznutih malina u hladnjačama. Ima naznaka da se tržište oporavlja, ali tu ne treba očekivati neko značajno povećanje cijene.
Mi ćemo uvijek biti na raspolaganju proizvođačima. Uvijek možemo kada imamo dobru cijenu na tržištu nekih proizvoda da smanjimo premiju, a povećamo kada cijena padne.
Na koji način se može pomoći poljoprivrednicima kako bi sačuvali proizvodnju u slučajevima elementarnih nepogoda, koje su česte proteklih godina?
Da, u zadnjih desetak godina smo imali možda dvije godine “normalne”- ili je bila izuzetno sušna, ili izuzetno vlažna, a nekoliko godina zaredom bio je jak mraz. Iz tog razloga je sve veći problem sa uslovima u proizvodnji jer se ona uglavnom odvija pod otvorenim nebom. Jako je teško kontrolisati te uslove. S druge strane, imamo problem i što proizvođači ne ulažu dovoljno u zaštitne mjere. Imali smo situacije da, recimo, proizvođač podigne 100 hektara voćnjaka, a nije uspostavio sistem za navodnjavanje, orošavanje ili protivgradnu mrežu. Normalno bi bilo da se podiže hektar po hektar, ali da je taj hektar obezbijeđen svom tom tehnologijom. Iz tog razloga naše ministarstvo u zadnje vrijeme ograničava ekspanziju podizanja novih zasada voća jer želimo prvo da obezbijedimo postojeće. Imamo mjere za podizanje protivgradne mreže, sistema za nadvodnjavanje i slično, tako što vraćamo 30 ili 40 odsto investicija proizvođačima. Isto se odnosi i na povrtlarsku i ratarsku proizvodnju kada je u pitanju navodnjavanje i drugi vidovi zaštite. Takođe, imamo i sufinansiranje premija osiguranja. Svaki proizvođač koji osigura svoj usijev i recimo, za hektar, plati 1.000 KM, ministarstvo mu vrati na račun 500 KM.
Ne želimo da se ministarstvo pretvori u osiguravajuće društvo i da onda kada poljoprivrednici imaju štetu od grada to plaćamo. Nemamo novaca da to platimo jer su štete ogromne. Samo 21. jula prošle godine smo imali štetu od grada u iznosu od oko 16 miliona KM jer su oštećeni brojni objekti i vozila, a o poljoprivrednoj proizvodnji da i ne pričam. Nema države u svijetu koja može da obezbijedi da pomogne proizvođačima sa nekom nadoknadom štete. Tu praksu nećemo imati u narednom periodu i to sam rekao i našim poljoprivrednim proizvođačima. Imamo osiguravajuće kuće koje osiguravaju proizvodnju, a mi to podržavamo sa pola iznosa premije. Mislim da je to jako dobra podrška i očekujemo da će ta mjera biti sve popularnija.
Od ove godine će isplata podsticaja biti uslovljena prijavom i uplatom doprinosa poljoprivrednih proizvođača. Šta to konkretno znači?
Imamo zakon kojim je propisano da nosioci poljoprivrednih gazdinstava plaćaju sebi zdravstveno ili penziono i zdravstveno osiguranje zajedno. Ovdje nije riječ o porezima, već doprinosima koje proizvođači sami sebi plaćaju. U RS poljoprivredno gazdinstvo može biti komercijalno i nekomercijalno. Komercijalna gazdinstva su veća i proizvode tržišne viškove, pa tako njihovi vlasnici plaćaju i zdravstveno i penziono osiguranje. Taj iznos je oko 120 KM mjesečno, u zavisnosti od toga da li se nosilac poljoprivrednog gazdinstva bavi samo poljoprivredom ili je možda penzioner ili zaposlen. S druge strane, nosioci nekonvencionalnog gazdinstva plaćaju samo zdravstveno osiguranje oko 30 KM mjesečno. Ponovo ima razlike da li su penzioneri ili zaposleni. Imamo situaciju da naše podsticaje koristi oko 22.000 gazdinstava od nekih 45.000 koliko ih je registrovano. Od tog broja samo nekih 8.000 gazdinstava plaća te obaveze. Nije fer da nosilac poljoprivrednog gazdinstva bude osiguran preko Biroa za zapošljavanje i da mu država plaća zdravstveno osiguranje, a da dobija istovremeno podsticaj od države za svoju proizvodnju.
Najavili ste donošenje zakona o podsticajima. Da li je taj zakon neophodan i kakve novine bi on donio u odnosu na već postojeći pravilnik o podsticajima?
Jedino što donosi je izvjesnost. Pravilnik donosimo svake godine za tu godinu. Vrlo često zbog nekih problema na terenu neku mjeru moramo da zaustavimo i da damo prednost nekoj drugoj mjeri. Na taj način dovodimo proizvođače u neizvjesnost. Proizvođač, na primjer, planira da nešto radi sljedeće godine, vidi da to ima u pravilniku, a mi to naredne godine ne podržimo. Želimo da zakonom damo jednu izvjesnost i kažemo šta podržavamo, a onda kroz pravilnike rješavamo detalje. Zakon je u pripremi i nadamo se da ćemo ga u ovoj godini pustiti u parlamentarnu procedure.
Kada je realno očekivati da domaće meso dospije na tržište EU?
Očekujemo da ćemo u narednih mjesec dana imati dozvolu za izvoz purećeg mesa jer smo ispunili standarde koje je tražila EU. Međutim, kada je u pitanju crveno meso za sada možemo da ih izvozimo u zemlje CEFT, recimo Tursku, ali ne u EU. Osnovni problem je sljedivost, odnosno kretanje životinja. Imamo problem sa sistemom identifikacije životinja. Bez unapređivanja tog sistema nećemo dobiti dozvolu Evropske komisije za izvoz u EU. Taj posao je tek pred nama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu