Identitet je neželjena pojava jer u krajnjoj liniji on ne predstavlja ništa drugo do retroaktivno pripisivanje značenja našem biološkom prisustvovanju.
Moje biološko rođenje ili biološko rođenje mene, nije mjesto moga identiteta. Sam iskaz „ja sam rođen“ logički je nemoguć jer u trenutku moga rođenja, rođenja mene, u tom činu, moj ego nije postojao.
Nije postojala moja svijest, moja samosvijest, moje samoiskustvo. Stoga je nemoguće da su mi činom biološkog rađanja kao svojevrsnog biološkog ispostavljanja u svijet oni koji su me rodili dali identitet, jer taj identitet onda nije moj već njihov.
Da li sam ja ono što započinje prije mene? U ovoj situciji nema, ma koliko se trudili, ni najmanjeg argumenta koji bi mogao da pokaže suprotno. Ne samo da u činu moga biološkog ispostavljanja u svijet nije postojao moj ego već nije postojala bilo kakva predstava o meni.
Ono što je moglo da postoji je samo puko očekivanje onih koji su me ispostavili u svijet u to šta ja treba da postanem ali opet to samo po sebi nije dovoljna osnova za bilo kakvo utemeljenje. Pa čak i da jeste, samo očekivanje kao takvo već pripada domenu onoga što tek treba da se desi.
Otuda pokušaj svake identifikacije već pripada, zavisi ili je pak položen u domen budućnosti, u domen mogućeg. On tek treba da se desi. Stoga sama mogućnost identifikovanja kao takva već neopozivo pripada domenu mogućeg, nepostojećeg, budućeg. Ona pridolazi. Identitet je tek šansa.
Moj identitet, identitet mene, tek treba ili može biti utjelovljen (inkorporiran, in corpore, pripisan mome tijelu). Ja zadobijam identitet tek kad on postane utjelovljen, tek onda kada određeno značenje bude pripisano mome biološkom prisustvu.
Otuda biološko rođenje nije pravo rođenje (iako je prvo rođenje) jer ono nije mjesto identiteta. Pravo rođenje dolazi naknadno pripisivanjem nekakvog značenja činu moga biološkog ispostavljanja, činjenici moga biološkog prisustva. Pripisivanje nekog značenja, neke predstave o meni – o tome šta jesam ili šta nisam.
Stoga, dakle, nužno i neizbježno, identitet kao retroaktivno osmišljavanje mog biološkog prisustva nije ništa drugo do narativ.
(Nemanja Đukić, profesor sociologije na Univerzitetu u Banjaluci)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu