I izborio se Filipović, Požežanin, koji je minule godine napunio 50 ljeta, za novi život, sa novim srcem. A do tada, vjerujući u preokret, stoički izdržao lavinu loših vijesti, a svaka koja je stizala bila je gora od prethodne.
Filipović je 2004. u jednom danu imao tri infarkta srca poslije kojih su mu ugrađena tri bajpasa, a 10 godina kasnije i defribrilator. Poštujući režim koji su mu prepisali ljekari, nije imao nikakvih smetnji do kraja 2017. kada su počeli problemi sa gušenjem, zbog kojih se 2. februara onesvijestio. U Kliničkom centru mu je, u aprilu, rečeno: “Srce ti radi 15 odsto, neophodno je ugraditi pumpu.”
U maju su me pozvali na intervenciju. Nada da će pumpa preuzeti srčanu funkciju i da ću sa njom živjeti, ali ipak živjeti, brzo je splasnula jer je utvrđeno da ju je, pošto su obe komore otkazale, a srce se uvećalo dva i po puta, nemoguće ugraditi. Na to i još neprijatnija vijest lekara da je srčana funkcija pala na 12 odsto. Idi kući i miruj, rekli su mi, i čekaj poziv na transplantaciju jer drugog načina da preživiš nema priča za Blic Radivoje Filipović.
Spavao sjedeći ili stojeći
U ležećem položaju, priča, imao je jake napade gušenja, pa je spavao sjedeći na barskoj stolici ili čak stojeći. Ni najmanjem naporu nije smio biti izložen. Ništa ovo nije, hrabrio je sebe, i ovo će biti sutra, tješio se, kad dobije novo srce. Najteže mu je padalo što je navikao da bude na nogama, u pokretu, u prirodi, da radi, ali bolest ga je osudila na mirovanje.
Poziv na transplantaciju sa posvetom “imamo dobre vijesti” stigao je 2. jula, uz post skriptum “organ je ovdje, dođite odmah”. Beograd, Klinički centar, odjeljenje za transplantaciju. Noćas operišemo – rekli su mu čim je stigao.
Radost! Sutra će u novi život! Za nekoliko nedjelja opet će hodati! Nadao se.
Probudim se, a reza nema
A onda psihički nokaut, težak da bi ga i zdravo srce jedva podnijelo.
– U operacionoj sali sam se probudio usred noći, misleći da je sve završeno i da imam novo srce. Nikog nije bilo oko mene. Malo-pomalo primicao sam ruku k sebi želeći da se što pre dodirnem po grudima tražeći zavoje, rane, da osjetim krv, da pipnem mjesto gdje mi je srce… Bilo kakav trag mi je trebao da je transplantacija izvršena. Ali, nije bilo ničega. Znao sam da nešto ne valja, zaplakao sam, rekao sebi: “Nije uspjelo, gotovo, neću preživjeti” – priča Požežanin.
U gluvoj noći, prije nego što se hodnikom proneo tih bat koraka, čuo je samo svoj plač i tiho zujanje aparata koji su mu održavali život.
– Ušle su sestra i doktorka, kažu – operacija nije uspjela jer se srce inficiralo na putu do Beograda. Bio je to šok teži od svih ostalih. U jednom minutu mi je kroz glavu prošao cijeli život, vratile su mi se davno zaboravljene slike, čak i iz ranog detinjstva, jedna za drugom hronološki složene. Valjda, mislio sam, tako to ide pred smrt – priča.
Plastično srce
Prevario se, nije otišao u grob, ali do groba je zahvalan načelnici Odjeljenja za transplantaciju KC-a dr Emiliji Nestorović i kompletnom osoblju. A ono mu je te noći kad se mirio sa sudbinom pružilo nove reči utjehe: “Ne ideš odavde bez novog srca, čekamo novog donora. Sve će biti dobro!” Opet riječi vrijedne ohrabrenja, ali opet i zebnja, jer mu vrijeme nije saveznik.
– Pitao sam jednu sestru koliko mene aparati mogu da održavaju u životu. Rekla je: “Ne brini, koliko hoćeš.” Na moje drugo pitanje – a koliko moje srce može da izdrži, nisam dobio odgovor. Oćutala je, nisam bio mali da ne znam što – seća se Radivoje.
Niti se predavao, niti su mu dozvoljavali da se preda. Medicinske sestre su mu jednog dana donijele plastično srce, igračku, koje i danas čuva, da ga simbolično osokole i podstaknu ga da ne klone. Dvadeset i neki dan poslije neuspjele operacije, kaže, prišlo mu je sve osoblje koje se zateklo na kardiohirurgiji. “Ideš, Radomire, na operaciju, imamo zdravo srce za tebe.” Da su mu dozvolili, iskočio bi iz bolničkih kolica i pešice otišao u salu.
Vratio sam vjeru u život
Opet radost! I to ne sa rezervom zbog prethodnog gorkog iskustva, nego s ubjeđenjem da će uspjeti. Trajalo je osam sati. Uspjelo je! Prvo što je čuo poslije buđenja iz anestezije bilo je: “Dobili ste zdrav organ!”.
– Ugradili su mi dva pejsmejkera, kako kazaše, da bi srce naučilo da radi u drugom organizmu. Ni sam ne znam koliko sam imao onih crijeva u sebi, ali nisam mario. Šesti dan sam na moje insistiranje ustao na noge, sutradan otišao do toaleta. Svaki dan bio sam priključen na jedan aparat manje, osjećao sam se bolje, u potpunosti sam vratio veru u život – priča Radivoje.
Mjesečno popije 1.240 tableta
Radivoje je potanko izbrojao da mjesečno popije 1.240 tableta. U ormariću njegove sobe čitava apoteka. Oporavak dugo traje, uslovi u kojima boravi strogo moraju biti sterilni. Već naveliko šeta, a pomalo je i počeo da radi oko kuće. Borac je, reče ona medicinska sestra, Radivoje Filipović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu