Na sreću budućih generacija, serijal tekstova koje je naučnik lično napisao za ovaj časopisu nisu se bavili stručnom tematikom, već ličnim životom jednog od najvećih umova svijeta. Tesla je u tekstovima opisao rijetke detalje iz svog života, među kojima je i tragičan gubitak rođenog brata koji ga je oblikovao.
Autorski tekst jedan od najvećih svjetskih naučnika napisao je kada je imao 63 godine.
– Govori se da sam jedan od najvrijednijih radnika, i možda i jesam. Ako je misao jednaka radu, onda sam skoro budni svaki čas svog života potrošio radeći. Međutim, ako se posao tumači kao niz učinaka koji se sprovode tokom nekog vremena, onda sam jedan od najgorih radnika. Svaki trud pod prinudom zahtjeva žrtvovanje energije, a ja nikada to nisam radio. Nasuprot tome, moje misli su me učinile uspješnim – napisao je Nikola.
U pokušaju da ponudim hronologiju, piše Nikola, svojih radova u ovom serijalu članaka, morao sam da promislim, nerado, ključne momente iz svoje mladosti i okolnosti i događaje koji su uticali na moju karijeru.
Nikola dodaje da je tek kada je odrastao shvatio da je pronalazač, i to zahvaljujući više razloga.
– Na prvom mjestu, imao sam brata, čija je prerana smrt devastirala moje roditelje. On je patio od tog rijetkog fenomena koji biološka ispitivanja nisu uspjela da objasne. Imali smo konja kojeg smo dobili na poklon od dragog prijatelja. Bio je to predivan primjerak arapske rase, pametan skoro kao jedan čovjek. Cijela porodica ga je čuvala i obožavala, a on je jednom prilikom i spasao život mome ocu. Jedne zimske noći, moga oca su zvali da po hitnoj dužnosti ide u planinu, na kojoj je bilo vukova. Konj se preplašio i pobjegao, tako agresivno zbacivši mog oca na zemlju. Životinja je stigla kući premorena i sva u krvi, ali se ubrzo vratila po mog oca, koji se upravo bio probudio iz nesvijesti, ne znajući da je nekoliko časova ležao u snijegu. Ovaj konj je odgovoran za povrede moga brata, od kojih je preminuo. Bio sam svjedok tragičnoj sceni i, iako je prošlo 56 godina od tada, još se kristalno jasno sjećam svega – napisao je Nikola.
“Ti si previše pametan”
– Sve što sam radio samo je podsticalo da moji roditelji sve oštrije osjete gubitak (njihovog drugog sina). Zbog toga sam odrastao sa malo samopouzdanja. Međutim, bio sam daleko od glupog dječaka, sudeći po jednom incidentu kojeg se jasno sjećam – napisao je Nikola.
Jednog dana, piše Nikola, lokalni zvaničnici prolazili su ulicom na kojoj sam se igrao sa drugim dječacima.
– Najstariji od ove gospode zastao je i dao po jedan srebrenjak svakome od nas. Prišao je meni i zapovijedio mi je da ga pogledam u oči. Pogledi su nam se sreli, ispružio sam ruku da primim taj veoma cijenjeni novčić, kada je, na moj užas, on rekao: “Ne, ne možeš ništa da dobiješ od mene. Ti si previše pametan” – napisao je Nikola.
Nikola je istako da su drugi imali običaj da pričaju smiješne priče o njemu.
– Drugi su imali običaj da pričaju smiješnu priču o meni. Imao sam dvije starije tetke izboranih lica, a jedna od njih imala je izbačena dva zuba, koja su se poput slonovih kljova zarivala u moje obraze svaki put kada bi me poljubila. Ništa me ne bi uplašilo više nego grljenje mojih milih i neatraktivnih tetki – napisao je Nikola.
Od mog rođenja, piše Nikola, bila mi je namijenjena sveštenička profesija, ta misao me neprestano tlači.
– Želio sam da budem inženjer, ali moj otac to nije dopuštao. On je bio sin oficira, koji je služio u armiji Napoleona I i, kao i njegov brat, profesor matematike u istaknutoj instituciji, imao je oficirsko obrazovanje, ali je kasnije prigrlio sveštenstvo, i u tom zvanju je postao eminentan – napisao je Nikola.
Učen otac i majka ispred svog vremena
– Moj otac je bio učen čovjek, pravi prirodni filozof, pjesnik i pisac i za njegove propovjedi se govorilo da su riječite kao i propovjedi Abrahama Santa Klare. Imao je dobro pamćenje i tačno bi recitovao, i to na više jezika – napisao je Nikola.
Njegov stil pisanja, piše Nikola, je bio vrlo cijenjen.
– Rečenice su mu bile kratke, ali jasne, i bile su pune dovicljivosti i satire. Da bih predstavio njegov humor, moram pomenuti dvije instance. Na našoj farmi bio je jedan zrikav čovjek Mane, koji je radio za moju porodicu. Jednog dana cijepao je drva. Kako je zamahnuo sjekirom, moj otac, koji je stajao u blizini i kome je bilo vidno neprijatno, upozorio ga je:”„Zaboga Mane, ne zamahuj na ono što vidiš nego na ono što želiš da udariš”. Drugom prilikom, vozio je prijatelja koji je nemarno pustio da njegov skupi kaput zapinje o točak kočija. Moj otac ga je opomenuo, rekavši mu: “Povuci svoj kaput, upropastićeš mi točak” – napisao je Nikola.
Otac mi je, piše Nikola, imao čudnu naviku da priča sam sa sobom i često je ulazio u žestoke monologe, mijenjajući svoj ton glasa.
– Neko bi pomislio, slušavši ga, da u prostoriji ima više ljudi nego samo jedan čovjek – napisao je Nikola.
Iako, piše Nikola, moram da odam priznanje i jakom majčinom uticaju, obuka koju mi je otac dao bila mi je od velike pomoći.
– Tu je bilo raznih vrsta vježbi, recimo nagađanje misli jedni drugima, otkrivanje šta nedostaje u nekom izrazu, ponavljanje dugih rečenica ili izvođenje mentalnih proračuna. Ove lekcije su imale za cilj da mi ojačaju pamćenje i razum, i da razvijem kritičku misao. Nesumnjivo su bile veoma blagotvorne – napisao je Nikola.
Moja majka, piše Nikola, potiče od jedne od najstarijih porodica u državi, a neki članovi bili su pronalazači, piše NIN.
– I njen otac i djed napravili su brojne instrumente za svoja domaćinstva, za njivu i tako dalje. Ona je bila, zaista, jedna divna žena, hrabra i čestita, koja je išla kroz životne oluje kao niko nikada. Kada je imala 16 godina, pogubna kuga je zahvatila zemlju. Njenog oca su pozvali da ode kod onih koji su na samrti, i tokom njegovog odsustva sama je otišla u pomoć susjednoj porodici, koju je pogodila strašna bolest. Vjerujem da bi ona postigla veliki uspjeh da nije bila daleko od modernog života i njegovih višestrukih mogućnosti. Moja majka je izmislila i konstruisala razne vrste alata i mašina i imala je najdivnije dizajne koje je ispredala – napisao je Nikola.