Umjesto da se fokusira na ono što se dešava nakon smrti, američki ljekar James L. Hallenbeck proveo je godine proučavajući šta se dešava u posljednjim trenucima života. Njegova istraživanja otkrila su tačan redoslijed u kojem se osjećanja gase.
Hallenbeck, profesor na Univerzitetu Stanford i autor brojnih medicinskih knjiga, uključujući i „Perspektive palijativne njege“, istražuje važnost kvalitetne brige za pacijente na kraju života. On vjeruje da je ključno da ljekari razumiju sve aspekte ovog kratkog perioda prije smrti, uključujući gubitak ljudskih čula.
Prema Hallenbeckovim saznanjima, prvo osjećanje koje nestaje kako se smrt približava je glad ili apetit. Fiziološki, tijelo prepoznaje da više neće moći da apsorbuje hranljive materije iz hrane, niti će ih trebati u bliskoj budućnosti. Takođe, neki smatraju da je psihološki razlog za gubitak apetita priprema za „sledeće putovanje“.
Nakon što apetit nestane, osjećaj dehidracije i žeđ takođe iščezavaju. Iako bliski ljudi ili ljekari mogu nuditi vodu kao utehu, ona više nije neophodna jer tijelo usporava i priprema se za prestanak funkcije.
Tijelo, um i duša su duboko povezani, ali na teško razumljiv način. Kada se osoba približi smrti, često gubi sposobnost govora, iako fizički aparat za govor i dalje funkcioniše. Mozak prestaje slati signale potrebne za govor, što Hallenbeck vidi kao oblik otpuštanja kroz prekid komunikacije sa živima.
Nakon gubitka sposobnosti govora, vid počinje da se gubi. Prizori postaju mutni, a svjetlost postaje slabija. Mnogi umirući vide različite stvari prije smrti – neki vide živopisne halucinacije, neki voljene koji su preminuli, a neki samo boje koje ih vuku naprijed, prenosi Krstarica.
Ubrzo nakon gubitka vida, osjećaji dodira nestaju. To znači da umirući više ne osjećaju dodir voljenih osoba, iako fizičko držanje ruke može pružiti utjehu u posljednjim trenucima.
Sluh je često posljednje čulo koje nestaje. Čak i kada osoba ne može piti, govoriti ili dodirivati, vjerovatno je da još uvijek može čuti. Neki vjeruju da sluh ostaje kako bi se omogućilo izgovaranje posljednjih riječi ili pjevanje jpesme prije odlaska.
Dok postoje prepoznatljive faze umiranja, osjećaj smrti može varirati od osobe do osobe. Medicinska podrška može učiniti smrt sigurnijom i udobnijom, smanjujući strah od kraja koji dolazi za sve nas. Za mnoge, posljednjih nekoliko dana života obilježava „aktivno umiranje“, brz pad energija i sve veće spavanje.
Preživjeli srčani zastoj često opisuju izuzetna iskustva u svom nesvjesnom stanju, sa svjetlima koja djeluju „stvarnije od stvarnog“, što stručnjaci povezuju sa iznenadnim otpuštanjem neurohemikalija u mozgu.
Većina umirućih koristi lijekove kako bi bila mirna, ali nesvjesnost je prirodna faza umiranja. Kako srce slabi, krvni pritisak opada, koža se hladi i nokti postaju tamni. Periodi nemira i konfuzije mogu se pojaviti zbog smanjenog rada unutrašnjih organa.
Istraživanja pokazuju da ljudi bliži smrti još uvijek reaguju na zvuke u prostoriji, iako nije jasno koliko mogu razumijeti muziku ili glasove. Kako mozak prelazi u fazu umiranja, različiti dijelovi mozga se uzbuđuju, a vizuelni sistem može uzrokovati viđenje svetla.
Disanje u posljednjim trenucima postaje sve pliće i sporije, sa završnim udisajem prije nego što srce prestane da kuca zbog nedostatka kiseonika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu