Kroz 11 epizoda koje će biti emitovane sljedeće godine na RTS-u, pratićemo priču jednog zaljubljenog para, njihovih rođaka i prijatelja tokom turbulentnih godina u kojima se dogodio raspad Jugoslavije.
Jednu od glavnih uloga, lik Momčila, tumači Nikola Pejaković.
– Igram Momčila, koji je ujak glavnom junaku Luki. Taj odnos između nas, odnosno ta ljubav između sestrića i ujaka je specifičan. I sam sam u djetinjstvu, koliko se sjećam, više u nekim situacijama volio ujaka nego oca. Tako i ovo, to je jedan specifičan odnos povjerenja i ljubavi i u tom smislu, u tim događajima pada Krajine, i odlaska u vojsku tog mladog čovjeka. On priča sa ujakom i na neki način on mu je oslonac. Ali u svakom slučaju to je jedan stabilan, porodični čovjek, Srbin, domaćin, iz kninskog sela koji razume situaciju, vidi šta se dešava, anticipira.
Koliko će ova priča ponovo pokrenuti neke rane koje nisu prestale da krvare?
– Tu ranu, kada trebate da zaliječite opet je malo raskopate i na neki način ubacite alkohol ili već nešto i to boli. Taj proces, da ta rana zacijeli, mora malo i da zaboli. Mi imamo dosta posla, a tih rana imamo koliko hoćete. Ovo je slično kao što su Ameri imali taj njihov Vijetnam, pa imaju stotine i stotine filmova i serija o tome i to je još uvijek ta rana, kao da nije zacijelila.
Često čujemo od glumaca, kako uslovno rečeno, kopaju po svojim emocijama, spremajući se za ulogu. Jeste li se vi više prisjećali dok ste se pripremali ili je to bio neki drugi mentalni proces?
– Mislim da je reditelj mene izabrao, zato što smo prijatelji. Šalim se. Ja razumijem taj lik i imamo slično mišljenje o puno stvari, taj Momčilo i ja. Što se tiče procesa stvaranja, zavisi kako koji glumac prilazi toj ulozi, jer svako od nas ima različite načine kako osvaja taj lik. I na koji način ga savlađuje.
Da li ste imali svojevrsnu širinu da nešto promijenite na setu, što se tiče scenarija?
– Taj rad na ulozi, bar u mom slučaju, pretpostavlja i neki labav odnos prema scenariju. Nekad je to jako labav odnos, gdje se sve replike mijenjaju, a nekad je to drugačije. Ovdje je bilo pola-pola, jer je sa nama bio i kreator serije i onda sam malo imao obzira. Rad na sceni podrazumijeva rad na replikama i u tom procesu dolazi do mijenjanja, dolazi do preoblikovanja i na taj način se scena savladava.
Ko vam igra sestrića Luku? Da li kao stariji kolega padne neki savjet tokom snimanja?
– Luku igra Ognjen Mićović, on ima jako težak zadatak. On je jedan dobar momak. Ovo mu je prva velika uloga i zaista ima težak zadatak. Ima preko 80 snimajućih dana. Non-stop je u mašini, ali on je to zaista ozbiljno shvatio. Vidi se po načinu kako dolazi na snimanje i koliko je spreman, koliko se daje i koliko je sve ozbiljno shvatio.
Da li osjećate ulogu profesora, kad radite sa mlađim kolegama?
– Zbog godina čovjek upadne u to profesorsko popovanje. Počne da savjetuje, pa malo pretjera. A nekad dođeš u situaciju da te ljudi pitaju, odnosno da te kolege pitaju, pa ti onda kreneš da objašnjavaš. Ja mislim da često pretjeram u tome.
Serija “Tvrđava” govori o pogromu Srba iz Hrvatske tokom operacije Oluja i generalno o tom ratnom periodu s početka 90-tih do sredine 90-tih godina. Kakve vas emocije vežu za taj period i sjećanja?
– Sve je to bila jedna muka. To je bilo vrijeme ratova i jedna od tragedija. A i ja sam živio svoju neku mini tragediju u tom trenutku, tako da ne mogu da se sjetim ničeg specifičnog. Prosto, to je bilo mučno gledati i mislim da svi imamo isti osjećaj. Svi to pamtimo na vrlo sličan način – i kolone i ono preusmjeravanje. Samo to pitanje kako se to moglo desiti? Jer to je nešto što je stvarno promijenilo neke stvari koje su stotinama godina postojale. Mi smo tamo bili na svome. I sada kako će se to završiti i kako će se to vratiti ili se neće vratiti. Moja baba je Ličanka. Svi imamo neku vezu s tim na neki način. Kao i sa Kosovom. Na kraju paradoksalno, narod koji je označen kao najveći krivac za građanski rat u stvari je najviše stradao. Najviše izgubio.