Na pitanje da li smo solidarni, svi će u glas uzviknuti da smo heroji solidarnosti, a kao argument za takve tvrdnje navešće katastrofalne poplave koje su nedavno zadesile Jablanicu, Konjic i nekoliko opština u srednjoj Bosni, pa poplave iz 2014. godine, pa zemljotres u Banjaluci od prije 55 godina.
I zaista, kad zagusti, kad je najteže, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali “narodi i narodnosti” će pohrliti da pomognu postradalima, ne gledajući na vjeru i naciju.
Ali, nameće se pitanje: zašto samo postradalima i zašto samo kad se dogodi katastrofa? Da li smo do te mjere otuđeni da ne vidimo kako se pati komšija koji živi u susjednom stanu?
Sosiologinja Mirjana Čeko smatra da jesmo i otuđeni i sebični i da je to ozbiljan problem.
– Ako želimo društvo sposobno za opstanak, neophodno je da obnovimo solidarnost kao svakodnevnu praksu, a ne prigodnu reakciju. To znači da odgovornost prema drugima postane obaveza, a ne pokazatelj trenutne kratkoročne empatije, kao u slučajevima poplava ili zemljotresa – kaže Mirjana Čeko.
Dodaje da upravo potreba za ekstremnim događajima, da bi se probudila naša solidarnost, pokazuje koliko smo se otuđili.
– Savremeno društvo podstiče nas na život u “balonu”, gdje je, koliko god to djelovalo grubo, briga o drugima pomjerena na marginu, jer se individualni uspjesi prepoznaju kao jedini znak vrijednosti. U takvom društvu, čin pomoći drugima postaje izuzetak, a ne norma – kaže Mirjana Čeko.
Dodaje da je takvo stanje proizvod sistema koji nagrađuje sebičnost, dok odgovornost i međusobna podrška postaju “relikti prošlosti”.
– Ako se u društvu gde je “svako za sebe” solidarnost gubi iz vida, to nam šalje poruku o ozbiljnom padu društvene kohezije. A šta nam ostaje kada međusobno povjerenje nestane? Samo privid jedinstva u vremenima krize kada je, uglavnom, već kasno za jačanje vrijednosti na kojima počiva istinski zdravo društvo – poručuje Mirjana Čeko.
Međunarodni dan međusobnog pomaganja trebalo bi da bude dan podsjećanja na društvenu solidarnost i osjećaj zajedništva, kao dio svakodnevnog života, a ne povremeni podvig.
– Ali, pogledajmo realnost: danas se često sjetimo svojih komšija, prijatelja ili sugrađana tek kad se dogodi neka katastrofa i još češće kada društvene mreže eksplodiraju slikama tragedije koja zahtijeva trenutnu mobilizaciju – kaže Mirjana Čeko.
I dok neki analitičari upravo razvoj novih tehnologija i sveprisutnost društvenih mreža “optužuju” za otuđenje, život u balonu i zakržljalu empatiju, drugi smatraju da upravo mreže treba iskoristiti za širenje duha i ideja solidarnosti.
Ovakvu tezu najčešće zastupaju humanitarni aktivisti. Oni ističu da pomagati drugome ne znači nužno i neko materijalno davanje. Često je čak i bitnije pokloniti komadić svom vremena isključenim i usamljenim ljudima.
Takvima bi mnogo značilo ih neko upita kako su, ustupi im mjesto u autobusu, ponesem im ceker sa stvarima sa pijace ili iz marketa, pozove ih na kafu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu