Teodora je rođena u selu Badovinci na Drini, gdje je završila osnovnu školu. Srednju školu upisala je u Beogradu, ali je završila četvrtu godinu u Čikagu, u koji se preselila sa porodicom kada je imala samo 17 godina. U Americi je upoznala Nemanju, sa kojim je u braku od 2013. godine, a u 2015. dobili su svog prvog sina. Njihov život u Americi bio je ispunjen srećom, ali je Teodora često osjećala nostalgiju za Srbijom.
– Svekar i svekrva su ovdje već neko vrijeme. Izabrali su ovu lokaciju i dok smo bili u SAD, kad nam se jave vikendom, pošalju nam i slike imanja. I ja sam uvijek razmišljala: ‘Joj, kako je lijepo, želim da sam tamo’. I uvijek sam nekako vukla na tu stranu. Ne znam, nisam se pronašla u Americi. U Beogradu, iako nije selo, sam se, za razliku od SAD, osjećala prihvaćeno. Bilo mi je teško da se naviknem na taj mentalitet u SAD. Sve je nekako natraške u odnosu na život ovdje. I uvijek sam vukla na tu stranu i vjerovala da ćemo se vratiti, pogotovo kad su se djeca rodila – priča Teodora.
Kako je objasnila djeca su sve češće počela da zapitkuju gdje su baba i djed, gdje je rodbina, šta je srpski, šta je to stric, pa je to bio još jedan trenutak koji je nju i Nemanju natjerao da razmisle o povratku. Te su tako tokom pandemije koronavirusa, 2020. donijeli hrabru odluku da spakuju kofere i krenu ka novom životu u Kraljevu.
Uživaju u slobodi koju pruža život na selu
Kada su se vratili, živjeli su jedno vrijeme u Kraljevu, a zatim su odlučili da kupe staru planinsku kuću u Kamenici, blizu rijeke. Kuća je bila u lošem stanju, ali su uložili mnogo truda i novca da je renoviraju. Nakon tri godine mukotrpnog rada, konačno su se uselili i sada uživaju u slobodi koju pruža život na selu. Imaju veliko dvorište, travu i drveće, što im omogućava da uživaju u prirodi.
– Ujutro, čim ustanemo, djeca odmah idu napolje, trče i skaču. Tu su i životinje, tu je sve ono što im je potrebno da budu u dodiru sa prirodom – ističe ona za Jutjub kanal “Povratak na selo”.
Teodora je priželjkivala porođaj kod kuće, ali nije bila potpuno sigurna, s obzirom na to da je prethodna troje djece rodila u porodilištu.
– Raspitivala sam se i saznala za jednu babicu koja prisustvuje porođaju kod kuće, koja je iz Beograda. Bila sam u kontaktu sa njom, ali porođaj je bio tako brz da ona nije stigla da dođe iz Beograda na porođaj, ali, eto, sve se završilo, hvala Bogu, kako treba – kaže Teodora sa osmijehom.
“Ljudi misle da je SAD njihova šansa za sreću”
Teodora vjeruje da mnogi ljudi u inostranstvu žele da se vrate u Srbiju, ali se plaše osude okoline koja to može shvatiti kao poraz.
– Tamo sam bila okružena ljudima koji možda i nisu srećni, ali smatraju da je SAD njihova šansa za neku sreću. Svi nam serviraju da je ta obećana zemlja i onda ljudi uglavnom nemaju hrabrosti da se vrate, da prihvate taj, nazovi, poraz. A ja mislim da je najvažnije samo da osluškujemo sebe – priča ona.
“Treba se povezati sa prirodom”
Objašnjava i to da selo za nju predstavlja pravo rješenje:
– Kao nekome ko ima petoro djece meni je prioritet dvorište, da djeca mogu bezbrižno da trče ovdje dok ja spremam ručak i radim kućne poslove. To je u malom stanu neprihvatljivo. Dok sredimo dnevnu sobu, sve ostale su već u haosu… A moja priroda nije takva da budem u zatvorenom prostoru. Mislim da treba da se povežemo sa prirodom i da nema ništa ljepše od ovog zelenila. Sad, kad ustanem iz kreveta, otvaram prozor, odmah je tu drvo, brdo, pogled koji želim da vidim – kaže ona i dodaje da su njene prijateljice u SAD obožavale da se slikaju pored velikih zgrada u Čikagu.
Njoj to međutim nikada nije bilo interesantno
“Pitam ja njih: ‘Pa, šta vam je ovdje lijepo?! Neko je sazidao zgradu na sto spratova, tu nema nikakve ljepote’. A one kažu: ‘Ti se, Teodora, samo oduševljavaš kad vidiš njivu’. I to je istina. Ja se oduševim kad vidim livadu, njivu… To je moja sreća” kaže Teodora koja, ponosna na svoj izbor, zaključuje da je jako važno da svako nađe svoju sreću, Jutjub kanal “Povratak na selo”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu