O njima je, u priči “o rađanju i smrti,” na svom X profilu “Fensi Mara” pisala Milenina kćerka, kao simbolu hrabrosti, patnje i otpornosti koje su ženska djeca i same žene generacijama unazad nosile na svojim leđima, samo jer su žene.
– Priča iza fotografije o rađanju i smrti. Na slici su moja baba, prababa i tek rođena mama, 1950. Milka, Persa i Milena. Djevojčice koje su preživjele – napisala je ona.
Ona ističe da je tijelo porozno, a duh vječan.
– Kako dijete udahne prvi put ovozemaljski vazduh pun tjeskobe i nade, tako je sa svakim sljedećim udisajem bliže smrti. Samo je tijelo porozno, duh je vječan. Prababa je rodila 12 djece, a sahranila 10. Često sam je pitala o tome, kada sam bila mala, je li plakala kada su joj djeca umirala – napisala je ona.
Priča iza fotografije – o rađanju i smrti -🧵(koga ne mrzi)Na slici su moja Baba, Prababa i tek rođena mama, 1950.Milka, Persa i Milena.Devojčice koje su preživele⚡️ pic.twitter.com/YZgf8AiJfY
— Zmaj Od Targarijena (@fensimara) September 22, 2024
“Malo dijete, mala briga i malo boli”
– Bila je zbunjena tim pitanjem, kao da nikada o tome nikad nije razmišljala. “Jesam, za Draganom. On je stao na minu, bio je već momak.” Ostala prababina djeca bila su mala kada su umirala, od bolesti ili sirotinje, kako se kojem zalomilo. Od nje sam naučila izreku: “Malo dijete-mala briga” koju tada nisam razumjela. Sad razumijem da je, između ostalog, ona mislila i na “malo dijete, mali bol” – napisala je ona.
Ona kaže da se u to vrijeme djetetu nije smjelo radovati.
– Djetetu se nije smjelo ni radovati dok ne stasa bar do uzrasta za rad na njivi (na školu niko od njih nije ni pomišljao). Mala djeca bila su potrošna roba, nesigurna investicija, mogla su umrijeti svaki čas, zime su u bosanskim planinama bile duge i oštre, glad velika, djece je bilo mnogo – napisala je ona.
S proljeća, kaže ona, u selima su nicale svježe male humke kao podsjetnik na bića koja su samo proletjela ovom dimenzijom.
– Ubrzo se njih niko, osim majke, neće ni sjećati – napisala je ona.
Detetu se nije smelo ni radovati dok ne stasa bar do uzrasta za rad na njivi (na školu niko od njih nije ni pomišljao) Mala deca bila su potrošna roba,nesigurna investicija,mogla su umreti svaki čas, zime su u bosanskim planinama bile duge i oštre,glad velika,dece je bilo mnogo⚡️
— Zmaj Od Targarijena (@fensimara) September 22, 2024
“O mrtvoj djeci nije pričala jer su bila ženska”
– Baba Milka o svojoj mrtvoj djeci nije nikada pričala, ni rođenoj, ni nerođenoj, iz jednog potpuno drugog razloga. Naime, sva su bila ženska. Sve do tinejdžerskog doba nisam ni znala da su moje mama i tetka imale sestre – napisala je ona.
Ona ističe da je njena baka htjela da odagna mučnu sramotu što je rađala samo žensku djecu kojoj se niko nije radovao.
– “Sjećaš li se Verice”, pitala bih babu ponekad. “Sjećam se”, odmahivala bi rukom, kao da želi da odagna neku mučnu sramotu što je rađala samo žensku djecu kojoj se niko nije radovao. Niko, osim moje prababe, djedove mame. Ona je babu voljela kao svoju kćerku, jer baba svoju majku nikada nije upoznala. A voljela ju je i zato što je znala da se ni njoj niko u kući nije obradovao kada se rodila još jedna djevojčica – napisala je ona.
Milenino rođenje kao najveće razočaranje
Ipak, najviše od svih, voljela je njenu mamu, dijete čije rođenje je do tad bilo najveće razočaranje.
‘Sećaš li se Verice’, pitala bih babu ponekad. ‘Sjećam se’ odmahivala bi rukom, kao da želi da odagna neku mučnu sramotu što je rađala samo žensku decu kojoj se niko nije radovao. Niko, osim moje Prababe, Dedine mame. Ona je Babu volela kao svoju kćer, jer Baba svoju majku ⚡️
— Zmaj Od Targarijena (@fensimara) September 22, 2024
– Muškarci su poubijani u ratu, trebalo je raditi, stvarati od nule, a ti rađaš žensku djecu! Baba je mnogo godina kasnije ipak otplakala smrt svoje druge, odrasle kćerke. Veliko dijete, velika briga… Ono što su u sebi oćutale, što su vječito krile i od sebe samih je surova, ali istinita spoznaja. Malo dijete, mali grob, veliko dijete, veliki grob – napisala je ona.
“Tugu mjerile u centimetrima i gramima”
– “Hajde ne plači” govorila bi prababa kada bi bismo sahranjivali kućne ljubimce. “Pa vidi bona kolišni je…” Njihova sudbina je bila da i tugu mjere u centimetrima i gramima. Inače su osjećale da bi i one same skapale, zatrpane pod težinom malenih grobova koje su morale da ostave zauvijek. Ponekad moraš reći sebi “nije važno!” samo da bi ostao živ – napisala je ona.
“Da ti srce pukne”
Dirljiv niz o teškim sudbinama dirnuo je veliki broj Srba koji su priznali da su slušale slične priče i od svojih baka i prabaka, piše Blic.
“Dok čitam ovakva iskustva, toliko me sve pogađa, tjelesno, opipljivo, da imam osjećaj da mi te boli u kostima nosimo. Nemam drugo objašnjenje. Da nam je zato teško da prihvatimo da je u redu da život ne bude muka, da smijemo, da neće đavo iza ćoška da nas zezne”, “Nije mi ovo trebalo! Teška životna priča i ono što kažu ‘pusto žensko’, ko izmisli taj izraz!”, “Ovo može biti priča bilo koje žene iz mog kraja te generacije. Da ti srce pukne kad slušaš te priče”, pisali su oni.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu