Od davnina ljudi su vjerovali da odjeća mrtvih počinje da “zrači mrtvu energiju”, što loše utiče na žive, pa su sve lične stvari pokojnika spaljivali.
Mnogi ljudi misle da ako su imali topao odnos sa preminulom osobom, onda njene stvari mogu da nose kao uspomenu, dok će u raju pokojnik biti zadovoljan što njegove stvari nastavljaju da žive, a ne bacaju se u smeće.
Crkva, naprotiv, smatra da stvari pokojnika treba podijeliti siromasima i siromašnima, da se stvarima da drugi život, pa da se oni zauzvrat mole za dušu pokojnika. Uvreženo je mišljenje da se stvari pokojnika ne mogu oblačiti i dijeliti prije 40 dana od smrti.
To se objašnjava činjenicom da vremenom energija slabi, kao i time da do 40. dana, prema hrišćanskim kanonima, duša još uvijek nije napustila svet živih i preselila se u vječito carstvo, piše Alo.
– Treba činiti dobra djela u ime umrlog: davati priloge u manastir, u crkvu nositi crno vino (za Svete Tajne), brašno (za prosfore), vosak (za svijeće), davati stvari umrloga kao milostinju, kupovati pravoslavne knjige (i dijeliti ih vjernicima) do četrdesetog dana, a ne poslije.
– Kada treba da se založiš za osuđenog – do suđenja ili poslije suđenja? Tako i ovdje: duša prolazi kroz mitarstva, sudi joj se, treba se založiti za nju, moliti se i činiti djela milosrdna, a ljudi to ne čine – objasnio je sveštenik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu