Od padina Kilimandžara, Dubaia, Istanbula, Bratislave, Praga, Brisela preko Londona, Barselone, Njujorka, Milana, Toronta, sve do Puerto Valertea u Meksiku. Nisam stigao do Kube, ali sjedio sam za stolovima sa njegovim imenom na mesinganim pločicama u slavnim pariskim adresama “Les Deux Magots”, “Café de Flore” i “La Closerie Des Lilas” skupljajući detalje za ovu priču.
Nad Parizom je 2. jula 1961. kasno padao mrak, a stan na lijevoj obali u Rue de l’Odeon, u kome je živjela Silvija Bič, bio je osvijetljen jednom lampom. Sjedila je u svojoj visokoj stolici sa finim naslonima za ruke; njene oči, budne i brze kao tinejdžerke, jurile su po pretrpanoj prostoriji tražeći nekoga zbog koga bi bljesnule. To je ona ista Silvija koja je novembra 1919, pošto se kao volonterka američkog Crvenog krsta vratila iz tek oslobođene Srbije, osnovala prodavnicu engleskih knjiga “Shakespeare and Company”. Čitala je pored prozora kada je muzika na radiju naglo prestala. Spikerka je, naravno, govorila na francuskom, ali je ona sve i dalje u glavi prevodila na engleski: Prekidamo program radi specijalne vijesti. Američki pisac Ernest Hemingvej danas je pronađen mrtav u Kečamu, Ajdaho, Sjedinjene Američke Države. Prema riječima njegove supruge, gospođe Meri Hemingvej, slučajno se upucao dok je čistio svoju sačmaricu. Gospodin Hemingvej dobitnik je Nobelove nagrade i autor romana, među kojima su “Sunce se ponovo rađa” i “Starac i more”. Imao je 61 godinu.
Silvija je onda isključila radio i nekoliko minuta sjedila u tišini, dok su joj niz lice suze tekle. Dobro je znala da se Hemingvej nije slučajno upucao, bez obzira šta je u zvaničnom izvještaju pisalo. Njegova žena, Meri, držala se ove fikcije, ali svako ko je poznavao Papu znao je da on nije bio nemarniji sa svojim oružjem nego sa riječima koje je napisao. Ali, slučajno ili ne, rezultat je bio isti.
Otišao je kao Džejms Džojs i Ficdžerald. Mada, pošteno govoreći, ni Hemingvej, Džojs, Ficdžerald i svi ostali koji su od knjižare “Šekspir i društvo” davnih dana napravili svoj drugi dom, zauvijek će živjeti tu kroz svoje knjige. Njena knjižara je u ono poslijeratno doba, kad je otvorila svoja vrata, bila mjesto okupljanja velikih pisaca iseljenika iz tog vremena – Džojsa, Hemingveja, Stajna, Ficdžeralda, Eliota, Paunda, kao kao i za vodeće francuske književnike slavne “Izgubljene generacije”. Od prvog radnog dana, pisci, umjetnici i intelektualci su bili pozvani da spavaju među policama radnje i gomilama knjiga. Legenda broji više od 30.000 ljudi koji su noćivali u uskom krevetima među knjigama.
Moto njene radnje „Ne budi negostoljubiv prema strancima, možda su prerušeni anđeli“ i dalje stoji ispisan iznad ulaza. To je postalo čudesno parisko gnijezdo, zbijeg, dodatna baza, informativni centar… Silvija je izabrala Pariz do kraja života, dugo nakon što se većina „iseljenika iz dvadesetih“ vratila kući, da svojim darom doprinosi kulturi svijeta.
Prisjetila se njihovog prvog susreta krajem 1921. Ernest je tada bio samo momak, nepune 22 godine, ali je vidio rat i bio je stariji od svojih godina. Kupio je nekoliko knjiga ruskih autora za koje je bio zainteresovan – Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog – i brzo su se sprijateljili. Rekao joj je da će biti njena najbolja mušterija. I bio je u pravu.
Znala je od prve priče koju joj je donio da je poseban. Voljela je da ulaže i da se zalaže za nove autore. Nije krila da obožava Džojsa (prva je objavila Uliksa na engleskom!), ali je odmah znala da će ga Hemingvej nadmašiti. Ne samo njega, on će ih sve nadmašiti.
Ali prije svega, jednostavno, bio je njen prijatelj. On i njegova tadašnja supruga Hedli vodili su nju i i njenu partnerku Adrijen da gledaju bokserske mečeve i često večerali u stanovima ili u kafićima u kojima je volio da sjedi i piše. Hemingvej bi tada bio srećan, kao što su svi u tim naivnim vremenima bili, nemajući pojma o užasima koja im tek predstoje.
Onda je obrisala oči, izvukla sa police svoj primjerak „Zbogom oružje” sa njegovim glupim crtežima na naslovnoj strani i sjela da čita… Dok nije pala u san.
Silvija će umrijeti 15 mjeseci kasnije (5. oktobra 1962.) i tako se konačno pridružiti svojim prijateljima. A ona je, između dva rata, poznavala baš sve koje je vrijedilo znati. Jedino nije doživjela da vidi Hemingvejeve memoare, „Pokretna gozba”, objavljene posthumno 1964. Nikada nije pročitala šta je u toj knjizi napisao. U poglavlju „Šekspir i društvo“ o Silviji kaže: „Niko koga sam poznavao nije bio bolji prema meni“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu