Malo ko zna da u hrišćanskom kalendaru ne postoji svetac sa ovim imenom, ali Srbi proslavljaju ovaj praznik zbog istorije, Kosovskog boja koji se odigrao na Vidovdan 1389. godine, pa se baš na ovaj dan prepliću istorijska sjećanja i narodni običaji i vjerovanja, pa se kosovski mit, kao najrazgovetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.
Vid je smatran vrhovnim božanstvom, “Bogom nad bogovima“, a svi drugi bogovi tek polubogovima. Verovalo se da je Vid svevideće božanstvo, pa se Vidovdan smatra i praznikom za oči, odnosno praznikom koji “otvara oči”.
Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim djelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je, na primjer, veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovek tada video, u tome bi, po opštem uverenju, kasnije imao uspjeha.
Na Vidovdan se mogla vidjeti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Kao i u nekim drugim prilikama, činile su to najčešće djevojke nadajući se da će vidjeti budućeg izabranika. Navešću ovdje dva primjera te vrste. U Bosanskoj krajini djevojke su uoči Vidovdana brale crveno cvijeće vid, kao i modru vidu. Ubrano cvijeće pred spavanje su stavljale pod jastuk i govorile: “O moj Vide, viđeni, o moj dragi suđeni, ako misliš jesenas (da me prosiš), dođi večeras, u prvi sanak na sastanak.“
Vjerovale su da će se to i dogoditi, da će im budući muž doći u san. U okolini Vlasenice djevojke su uoči praznika brale vidovu travu i pripremale još ponešto. Nalivale su vodu u lonac koji je kupljen bez pogađanja, zatim uzimale malo hleba i soli, djetelinu sa četiri lista i jednu tkanicu koju bi prebacile preko lonca. Po završenim pripremama, djevojka bi prije spavanja rekla: “Sveti Vide i vidova travo, otvorite mi oči da vidim svoga suđenoga. Ako je daleko, evo mu detelina od četiri krila, neka k meni doleti; ako je gladan, evo mu soli i hljeba, neka se najede; ako je žedan, evo mu vode, neka se napije; ako ne može preko vode preći, evo mu ćuprije (misli na tkanicu), neka pređe.”
Veza Vidovdana s vidom manifestovala se i u narodnoj medicini. Uoči praznika ili pak na praznik izjutra brali su travu zvanu vidovčica, često je stavljali u vodu i njome se umivali. Činili su to zato da preko godine ne bi bolovali od očiju. Ponegdje su nak vidovčicu čuvali i koristili onda kada bi im oči oboljele, prenosi Stil.
Vidovdan je za srpski narod veliki i stari praznik. U prošlosti ovaj dan bio je slavljen kao spomen na Kosovski boj, jednu od velikih bitaka evropskog srednjeg vijeka. U Zakonu o praznicima iz 2001. godine, jednom od prvih reformskih zakona obnovljene demokratske Srbije, Vidovdan je opisan kao praznik koji simbolizuje sjećanje na sve one naše sunarodnike i građane koji su tokom prošlosti stradali u odbrani otadžbine.
Bonus video:
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu