Nikad nisam zaboravila svoj kraj, ni po dobru, ni po… A imam, naravno, nigdje nije savršeno. Ali su ljudi dobri i ponosni. Ponosna sam što sam odande. Bili ste, vidjeli ste, ne baš sve, ali… – kaže Zorica pred kamerama Blic televizije poslije obilaska njenog rodnog kraja i nastavlja:
– Vidjeli ste gdje sam ja pješačila, svaki dan 8 kilometara u školu pješke, čuvala ovce i tako dalje, prenosi Blic.
Prvi utisak koji je ekipa emisije “Metar moga sela” stekla po dolasku u malo i lijepo selo u kom je Zorica rođena je sloga koja veže sve mještane sela Tubići. Zorica je definitivno odavde ponijela ono najbolje.
– Ljudi vole da psuju, ali to psovanje nije ono, znaš to je njima normalno, kao dobar dan, tako da sam i to ponijela odatle, i meni je to normalno. Ko zamjera njegova stvar. Jednostavno ni u tome nisam htjela da se promenim, a kamo li u nekim bitnim životnim stvarima, gdje se znalo da se poštuje i brat i muškarac u kući i otac i djeda i da se stvarno drži do tradicije, do slave, do običaja. Ja sam to ponijela sa sobom, prenela sam na moje sinove i vrlo sam ponosna – kaže pjevačica.
Zorica se prisjetila i kako su izgledali dani u selu dok je bila mala.
– Vidim moju majku u marami, mog oca sa kačketkom ili sa šajkačom, nema veze, djeda Tomu, čeka me na pragu od štale kad idem iz škole, zagrlim ga, zapjevamo, tako sam i počela da pjevam – kaže Zoirca, a onda se osvrnula na to kako su se družili:
– Svi ti ljudi iz okruženja, mi smo bili kao jedno. Spavali smo u različitim kućama, svako je imao svoje, ali kad treba, bili smo svi kao jedno.
Iako je sa svega 15 godina napustila svoj rodno selo i započela svoju muzičku karijeru, ali i borbu za ljepšim i lagodnim životom, Zorica je, dijeleći sa nama svoju priču o rodnom selu, odavala utisak nekoga ko je ostao dosljedan sebi i svojim korenima.
– Ja ovo prvi put sada pričam, ovako, znači bio si tamo i tamo gdje si bio, gdje sam ja lupila glavom, još sam se u štali rodila, dva konja, moj otac je bio rabadžija, znači i sad ponosna sam, slama, balega, brate, ali vidi, ne može mi niko ništa, osim Boga – kaže Zorica Marković.
Rodnii kraj Zorica voli i sa osmjehom na licu priča o detaljima iz djetinjstva iako se razne dogodovštine nisu uvijek lijepo završavale.
– Drugarica, i još nas, jedno, sedam, osam, devet, išli smo svi čoporativno u školu. I onda, tek se uvodila struja, kopali su neku rupu, rupa je bila puna kiše, padala je kiša, bilo blato, mutno, mi smo se tu kupali, dobili smo svi batine nezapamćene. Tako da smo mi pravili razne budalaštine, nije nam se praštalo, dobijali smo batine, ali mi smo i dalje ostali složni – kaže Zorica
Na gostoljubivost i srdačnost Tubićana nismo ostali imuni. Ljudi su ovdje ponositi, i to je nešto u šta ne treba dirati. Upravo zbog toga nam je slika o Zorici Marković nakon ove priče postala još jasnija, jer takvu, kakvu je poznajemo, su je upravo stvorile ove ulice, brda, livade, i njeni mještani koji nisu dozvolili da zaboravi odakle je sve počelo.
– Jer nema nigde na svetu tog sira i kajmaka, nema takvih običaja, nema takvih, dobro sad, malo je to izblijedilo, ali te, ta druženja, te večeri kada oni krune kukuruz, žanju pšenicu pjevaju, pa kad sam naučila prve čarape da ispletem, prvi prsluk, da predem vunu, radim se ono što se radi – kaže Zorica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu