Ona je doktorka Ivana Stefanović, specijalista urgentne medicine u Gradskom zavodu za hitnu medicinsku pomoć u Beogradu, gde obavlja i poslove PR.
-Moj tata je bio ljekar, a mama viša medicinska sestra i nije se uopšte postavljalo pitanje da li ću se baviti medicinom. To sam oduvijek žejlela, iako sam voljela i druge stvari. Završila sam i nižu muzičku školu, ali se time nikad ne bih bavila. Između ostalog, volim i književnost. Mama je navijala da upišem književnost ili prava, dok je otac uvijek govorio da ću raditi u Hitnoj pomoći – počinje priču za Blic dr Ivana Stefanović.
Spremna na svaki izazov
U Gradskom zavodu za hitnu medicinsku pomoć u Beogradu zaposlena je skoro deceniju. Najprije je svakodnevno radila na terenu, potom je prešla u Centar za edukaciju Hitne pomoći gdje i danas obavlja posao, a srca mnogobrojnih građana koji sa nestrpljenjem čekaju njene izvještaje osvojila je još prije pet godina od kada svakog jutra obavještava medije o povređenima i zbrinjavanju pacijenata.
Priča nam da je na nogama već od pet sati ujutru, kako bi na vrijeme stigla na posao i pripremila se za uključenja u televizijske emisije.
I pacijent i ljekar
Poručuje da urgentna medicina nije samo posao, to je način života.
-To sam shvatila kad sam bila u bolnici zbog kovida. Hospitalizovali su me 26. marta, a tog dana je bila sahrana moje majke na koju nisam mogla da odem. Kad se nađete u bolnici, prestajete da budete majka, sestra, dijete, doktor… Bolest vam uzme sve. Međutim, kako sam postajala sve bolje, vidjela sam da sestre cirkulišu u sobi preko puta i čula sam samo: “Treba nam doktor!”. Tada više nisam razmišljala kao pacijent, nego kao doktor. Sestra Milja iz KBC “Bežanijska kosa” i ja smo bukvalno preskočile do sobe preko puta i uradile uspješnu reanimaciju dok nije stigao reanimacioni tim bolnice. Konačno sam imala osjećaj da se vraćam sebi i nekako sam lakše ozdravila od kovida – sjeća se doktorka.
Najteži zadatak 3. maja
Prije tačno godinu dana, 3. maja u beogradskoj OŠ “Vladislav Ribnikar” dogodio se masakr, kada je učenik sedmog razreda ubio devetoro vršnjaka i čuvara te škole, i ranio još petoro đaka i nastavnicu istorije.
Tog jutra, odmah nakon što odjeknuli prvi pucnji, doktoruku je u pomoć pozvala kćerka Zara koja pohađa ovu školu i rekla “Mama, nešto se desilo u školi, neko je pucao… Možeš li da pošalješ ekipu?” Sa svojim kolegama, doktorka Stefanović bila je među prvima na mjestu tragedije.
– Sjećam se samo pojedinačnih slika. Ulazim u školu i zatičem sliku koju momentalno brišem, jer mi je brzom analizom te slike bilo potpuno jasno da tu ne mogu ništa da pomognem. Zatim sljedeća slika, ni tu ne mogu ništa. Uslijedio je ulazak u učionicu… – priča dr Stefanović i tu zastaje.
Poslije kratke pauze, nastavlja da priča.
– U učionici čujem jedno dijete da diše, to je odmah bio signal da tu mogu nešto da učinim. Potom i sjledeća slika kada čujemo ranjenu nastavnicu Tatjanu da je nešto rekla… Brzo smo uradili sve što je bilo u našoj moći. Sjećam se tog trenutka kad ostajem sama u učionici… Pomislila sam – i šta ću sad? Jer, sve prije toga sam znala šta treba da radim. A sada, kad izađem iz škole, treba da se suočim sa svojim djetetom, sa ostalom djecom, nastavnicima, roditeljima… Taj dio je za mene bio strašan, jer ništa nisam mogla da uradim, osim da ćutim – drhtavim glasom prepričava dr Stefanović.
“Zvuk sirene znak da moji stižu”
– Kad god čujem sirenu, pomislim – dobro je, moji stižu. I pomjerite im se s puta da stignu na vrijeme. Nikad ne razmišljam šta će oni tamo da zateknu, jer na to ne možete da utičete – objašnjava dr Stefanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu