Magazin

Magična moć minerala, biljaka i moderne medicine (14): Bijeli sljez čistač pluća

Bijeli sljez (Althaea officinalis) je višegodišnja zeljasta biljka iz familije slezova (Malvaceae). Smatra se da je bijeli sljez porijeklom iz zemalja oko Kaspijskog, Crnog i Sredozemnog mora (njegovih istočnih obala). Odatle je prenet čak u Australiju i Ameriku.

FOTO: WIKIPEDIA

U mnogim zemljama zapadne i srednje Evrope gaji se zbog korijena, lista i cvijeta, koji se upotrebljavaju u medicini. U Srbiji ga najviše ima po riječnim ostrvima i ritovima pored Tise, Dunava, Save i drugih rijeka.

Opis biljke

Bijeli sljez je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka, visine do 2 metra. Cijela biljka je obrasla gustim svilenkastim dlakama, tako da su listovi srebrnobijeli i meki poput kadife.

Voli laku, duboku, vlažnu zemlju, a najviše riječni nanos, koji je povremeno poplavljen. Stablo je uspravno, jednostavno ili razgranato i pri dnu odrvenjeno.

Listovi su spiralno poređani, a iz njihovih pazuha pri vrhu stabljike i ogranaka izbijaju cvasti bijelo-ružičastih cvjetova, veličine do 2 cm. Cvjeta preko cijelog ljeta.

Upotreba bijelog sljeza

Srpska farmakologija propisuje upotrebu korijena i lista bijelog sljeza. U narodu se upotrebljava i cvijet (Flos Althaeae).

Najbolji je korijen iskopan prve godine jer sadrži najviše sluzi. Kako stari, postaje sve deblji, ali i tvrđi, vlaknastiji, drvenastiji i lošiji. Pošto se korijen izvadi i odsiječe deblje korijenje, glava se razreže na onoliko dijelova koliko na njoj ima pupoljaka, vrati u zemlju i zatrpa da bi naredne godine dala novo korijenje. Korijen se sjecka poslije sušenja.

Nestručni biljari često suše korijen na previsokoj temperaturi, zbog čega on potamni, a sluz i skrob se razlože, ili suše neoguljeno korijenje.

Upotreba bijelog sljeza je i kod nas i u inostranstvu široka. Zahvaljujući velikoj količini izuzetne sluzi daje se protiv upala organa za disanje i ždrijela, interno ili za ispiranje usta i nosa.

Isjeckan korijen treba držati oko dva sata u hladnoj vodi (nikako u ključaloj) i za to vrijeme treba ga često miješati. Tako se ekstrahuje samo sluz.

Kuvanje korijena (dekokt – ukuvan sok od trava) nije dobro, jer se time izvlači i skrob, tečnost je gušća, ali i mutnija te se brzo kvari. Macerat od sljeza koristi se kod upala sluznice urinarnih, polnih, respiratornih i probavnih organa. Sirup od bijelog sljeza često se koristi u liječenju kašlja, naročito kod djece.

Sastav

U korijenu bijelog sljeza ima oko 30 do 35% sluzi, oko 10% pektina, oko 35% skroba, do 10% saharoze, malo invertnog šećera, oko 2% asparagina, betaina, 1,5% masnog ulja itd. Pepela ostaje najviše 7% i u njemu ima mnogo fosfata.

Najviše sluzi ima u oktobru, na kraju vegetacije, i zato korijen u to doba treba vaditi. Bijeli sljez je lijek, može biti i hrana, pa čak i otrov. U osušenom korijenu bijelog sljeza ima mnogo hranljivih materija, oko 75% ugljenih hidrata.

(Nastaviće se)