Sveti Georgije ili Sveti Đorđe je bio velikomučenik i borac za hrišćanstvo, koji je česta krsna slava kod Srba.
Na današnji dan pravoslavni vjernici se prisjećaju prenosa njegovih moštiju iz Nikomidije u grad Lida Palestinska. Ovaj svetac se u našem narodu slavi dva puta godišnje, kao Đurđic 16. novembra i 6. maja, kao Đurđevdan, kada se obilježava dan njegove smrti.
Praznik Svetog Đorđa obilježava se u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve i kao jedna od najčešćih slava pravoslavnih Srba. Na ikonama se najčešće predstavlja na konju, kako ubija aždahu, dok se na ikonama za praznik Đurđic prikazuje bez konja, u stojećem stavu, sa kopljem ili mačem u ruci.
U nekim krajevima Đurđic se slavi i kao imendan, pa prema običajima, ljudi koji se zovu Đorđe, Đurđica, Đoka, Đurđa, ali i Georgije, Georgina, Gina… danas ništa ne bi trebalo da rade već da dan posvete Svetom Đorđu i molitvama. Takvim osobama će i čitav naredni period, narod kaže, biti srećan.
Dani od Đurđica do Svetog Mrate (24. novembra) nazivaju se Mratinci ili Vučiji dani jer je sveti Mrata zaštitnik vukova. Prema predanju, u tim danima svetac nadgleda kako ko radi, zatim naredi vukovima da kazne onoga ko nije bio vrijedan, a domaćina koji ne ide u crkvu i ne poštuje Svetog Mratu, najviše kažnjava jer mu pošalje hromog vuka, poznatog kao kriveljan.
U danima od 16. do 24. novembra ništa se ne daje iz kuće, ne prede se vuna i ništa se ne pere. Žene ne rade ručne poslove, a vjeruje se i da bi krojači i obućari trebalo da odmaraju. U selima zapadne Srbije u ove dane se klalo crno pile ili mlad crni pijetao, a Hercegovci su u ove dane klali crno jare. Vukovi se nisu lovili, jer bi im to donijelo veliku nesreću, piše Kurir.
Kod starijih ljudi postoji vjerovanje da ako je vrijeme za Mratince maglovito, i zima će biti maglovita i promjenljiva, a ako je vedro, zima će biti jaka. U crkvenom kalendaru Đurđevdan je obilježen crvenim slovom, a iako Đurđic nije, smatra se da je od velikog značaja za pravoslavnu crkvu.