Ipak, samo rijetki poznavaoci zboračkih prilika mogu da realno ocijene sve što se dešavalo prošlog vikenda u rodnom selu Petra Kočića.
A te prilike malo ko poznaje kao Grozda Regodić, nastavnica srpskog jezika u penziji i bivša učiteljica u Stričićima, koja je učestvovala u organizovanju prvog Kočićevom zbora 1966. godine, a potom i svih narednih godina budno pratila i bilježila sve što se na zborovima dešavalo.
Ova dugogodišnja hroničarka Kočićevog zbora, kaže da je uvijek na zboru bilo i govora, i pjesme, i veselja i bodljavine bikova, ali da nikad nije bilo toliko buke i galame, kao ove godine.
– I oni što govore i oni što pjevaju, toliko su galamili da niko nikog nije čuo – kaže Grozda Regodić.
Sjeća se da je nekad na Manjači bilo mnogo više naroda, nego danas, pa je bilo živo i u danima kada nije zbor.
– Evo ova škola u Stričićima je 1973. imala 900 učenika, danas ima svega dvadesetak – kaže Grozda Regodić.
Dodaje da je nekad škola, pogotovo na selu, bila središte društvenog i kulturnog života, pa se i zvanični dio Kočićevog zbora šezdesetih godina prošlog vijeka održavao u školi.
– Prvih godina je to bila stara, mala škola, nova škola je svečano otvorena 1969. godine, na 4. Kočićevom zboru. Bila je to savremeno opremljena škola, nije takve bilo ni u Banjaluci. Za neka nastavna sredstva nastavnici nisu ni znali čemu služe – priča Grozda Regodić, koja je tih godina bila učiteljica u Stričićima.
Prisjeća se i da su borbe bikova uvijek bile atrakcija, ali u vrijeme njene mladosti, one su bile zanimljivije zboračima iz grada, nego onima iz Stričića i okolnih sela, koji su na zbor dolazili pješice ili konjskim zapregama.
– Ja sam rođena i odrasla u selu Lusići, čuvala sam stoku kao i druga djeca i svaki dan smo gledali borbe bikova na livadama. Nama to nije bila neka atrakcija, ali onima što su dolazili iz Banjaluke “fićom” bogami jeste – priča u šali Grozda Regodić.