Samo što se Rudonja nije pojavio na bukalištu, nego u političkoj areni.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je, onako predsjednički, državnički, izjavio da i danas, kao u Kočićevo vrijeme, „imamo Rudonju, koji je, ne slučajno, iz istog naroda“, kao onaj nekadašnji, i koji bi da „Srbima otima zemlju“.
– A mi mu pokazujemo srednji prst, iz inata – dodao je, opet državnički mudro, Milorad Dodik.
I još je, da ne bi bilo zabune, poručio da će od sada „sve strance zvati Rudonjama“. Pa je citirao svog sabrata i sapatnika na vlasti, Nenada Stevandića.
– Svidjelo mi se kako je Stevandić rekao: da je Petar Kočić danas živ, on bio predsjednik Republike, a ne ja. Kočić se borio za isto ono za šta se danas borim ja. Sudbina nas povezala – reče Dodik.
Poruka je jasna: ja sam veći Kočić od Kočića.
Tako je na zboru Kočićevom besjedio predsjednik Republike. I još je poručio da treba čitati Kočića, jer “čitati Kočića znači čitati i razumjeti današnje vrijeme“.
Pa čujemo li se, Kočiću? Čitamo li se kako dolikuje?
Jer, ako ćemo pošteno čitati Kočića, i njegovu satiru i njegove pripovjetke i njegovu biografiju, ima tu bitnih detalja koje današnji narodni tribuni prećutkuju.
Recimo, Kočić se borio za slobodu štampe, a protiv cenzure pisane riječi. Čak je i robijao zbog toga.
Učestvovao je u radničkim štrajkovima. I robijao zbog toga.
Borio se za sirotinju i žestoko se svađao sa osionim bogatim srpskim trgovcima. I zbog toga ostao bez stipendije.
Prezirao je laž i poltronstvo. I to je zdravljem platio. Pa je, “slobodan i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas”, umro ne dočekavši četrdesetu.
Kad bi odlazio u Beograd, a odlazio je često, uglavnom kad bi bio prognan zbog svojih slobodarskih ideja, dakle kad bi išao u prijestolnicu srpsku, nije boravio u svojim raskošnim bijelim dvorima. Jer ih nije ni imao.
Zlopatio se i gladovao u sirotim podstanarskim sobicama. Kako u Beogradu, tako i u Beču, gdje nije nikad kročio u bogataške palate i skupe hotele.
Eto, iako je Kočić, kao što znamo, knjige pisao, i to kakve knjige, nije imao dara da ih proda. I da od prodaje knjiga kupi stan u Beču, kao neki današnji narodni tribuni i predsjednikovi prijatelji.
I kad je o carskom biku Rudonji pisao, i kad je sudaniju opisivao, i kad je prikazivao svog Davida Štrpca, što je jazavca pred sud izveo, Petar Kočić je to činio s mnogo duha i duhovitosti. A i kad je o prostom narodu pripovijedao, nije u tome bilo ni trunke prostakluka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu