Ovo je stara sorta paradajza, godinama i decenijama sačuvana, a porijeklom iz Elezagića, priča Velibor, mladić posvećen svojoj bašti. O porijeklu ovog povrća, načinu sadnje i uzgoja, priča sa zadovoljstvom.
Osoba iz čije bašte je potekao ovaj paradajz, nije živa ali, stalnim zanavljanjem ove sorte, na neki način, čuvam uspomenu na čuvenog povrtara iz Lijevča.
Nije mi poznat naziv ove vrste paradajza ali njegovo sjeme brižno čuvam, svake godine, a potom sadim. Tako se ponavlja tridesetak godina, u mome domaćinstvu. Prije je to radio moj otac Marjan a sada, poodavno i ja radim.
Sjeme, počev od februara, stavljam u posude sa zemljom, na toplo mjesto, a kada proklija i poraste, presađujem u veće saksije, u čaše, pojedinačno… Kada otopli, paradajz prenosim u baštu.
Imam 26 sadnica sa tri vrste paradajza. Osim pomenute vrste, imam hercegovački, koji kasnije dospijeva. Tu je i nekoliko stabala žutog paradajza, koji je rijetkost u našim krajevima. To je autohtona vrsta, veoma je ukusan.
Mnogi prolaznici zastaju pored moje bašte, koja je veoma bujna, rodna, bogata… Osim paradajza, na tridesetak kvadrata, imam cveklu, salatu, blitvu…
Nemam potrebu na pijacu, po povrće jer moja mala bašta mnogo doprinosi kućnom budžetu. Ipak, najveći doprinos je mentalnom zdravlju, raspoloženju, jer rad u bašti me opušta…
Ovdje takođe uvijek ima zrelih i sočnih plodova, uvjerava nas Velibor koji, nakon ustajanja, prvo ide u malu baštu, da zalije paradajz a potom, tokom cijelog dana, džinovska stabla ovog povrća su mu na pogledu.
To Velibora duhovno hrani i opušta. Većina plodova teška je između 500 grama i kilograma.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu